U trendu je napisati otvoreno pismo sinu ili kćeri, ili, kao što je napravio Umberto Eco, unuku, i na taj način upozoravati na prilike i opasnosti koje stoje pred našim društvom. Tako, počeo sam pisati pismo mojem malom nasljedniku, ali zastao sam s prstom dva centimetra od tastature: da mu pišem na talijanskom ili hrvatskom?
Napokon dali su mu ime Max kako bi začepili usta nonu, noni, djedu i baki i svim mogućim satelitima, i tko sam ja da mu nametnem jezik njegove budućnosti? Ali to je najlakši dio, našao bih ja način da ga uputim na jezik! Puno je teži sadržaj pisma: što mu reći da ga čeka, a da mu ne prenosim onaj pesimizam koji nas je već sve pomalo zahvatio? Koji tračak nade mu dati, a da ne ispadne da je imao nona naivca, nono mona, drugim riječima?
Ili, još teže, kako mu reći stvari bez patetike i paternalizma, bez pada u generacijske stupidnosti o tome kako je nekada bilo vrijednosti, a danas ih više nema, kako je bilo obitelji, a sada ne, kako smo se znali zadovoljiti s malo, a danas više ništa nije dovoljno. U one besmislice koje su nam pričali naši roditelji, a njima njihovi, i nikako da se s time stane niti danas: ako je nešto nepromjenjivo, onda je to da je ovo područje uvijek u svekolikoj krizi.
Tako, caro Maxolino, nono ti, barem za sada, ne piše ništa, jer ti ne želi lagati, a istina je previše čudna da bude stvarna, bolje da je nema! Morat ćeš se sam snaći, jer moja generacija i ona tvojih roditelja nije ništa osigurala. Za razliku od djeda Norvežanina koji je materijalno osigurao svoje unuke i praunuke, mi smo tebe pretvorili u doživotnog dužnika još prije nego što si se rodio. Trebao bih te moliti za oprost, ali mojoj generaciji isprike teško idu. Umjesto toga pisat ću kratko pismo unatrag, svome ocu, pa ti sam zaključi zašto, ako će ti se dati.
Caro Claudio, te scrivo in croato per farme capir de tuta sta gente che legi el Glas Istre, nemoj se uzrujati: znam da danas boraviš u jedinom pulskom kvartu u kojem se još govori većinski talijanski, na Monte Ghiru, pa ćeš morati posegnuti za tvojim zelenim ofucanim Deanović-Jernej talijansko-hrvatskim rječnikom.
Ali, razumjet ćeš ti, jer si pripadao naraštaju koji je odjednom morao puno toga shvatiti. Da te bez pitanja ukrcaju na ogromni bojni brod i tamo drže pet godina, i da te neprestano bombardiraju. Za tebe antifašista, s potpunim pravom, jer je brod, pun Istrijana, Fiumana, Triestina i Zadrana koji su odreda htjeli ostati doma,
bio više nego očito na krivoj strani. Da se, nakon dvije godine s Amerikancima, vraćaš doma kako bi te roditelji, koji su svake noći slušali Radio London, jedva prepoznali, jer si otišao u rat s 19, a vratio se s 26 godina!
Razumjeti ćeš ti, jer si prihvatio ideju "svijetle" budućnosti, i umjesto da se ukrcaš u ezulski brod Toscana, kao ostatak naše obitelji, ostao si, jer je sedam godina izgnanstva bilo dovoljno. Ti si već bio prestao biti ezul kada su drugi postali, previše si volio Pulu da je opet napustiš.
Naravno brzo si se razočarao, jer, citiram te: oko tebe je bilo malo komunista i previše nacionalista, i to te odbijalo. Preostalih godina do tvoje smrti radio si svoj posao i gradio, sa mnogim drugima onaj istrijanski mentalitet koji je oduvijek bio u tvom genetskom kodu. Ti, na istro-venetskom, drugi, kad su god mogli, na čakavskom.
Znaš, papa, sada smo u 2014, imaš praunuka, i nisam znao što mu pisati, a da mu koristi za budućnost, ali možda za par godina hoću. Reći ću mu da mora imati cijeli svijet na dlanu, da mora putovati, učiti i biti kozmopolit, ali zadržati korijene istrijanske masline, tu, zajedno sa nama, s onima kojih nema, i onima kojih, hvala Bogu, još ima.
P. S. Jednom si mi rekao da ne znaš jesi li ispravno učinio, kada si ostao u Puli, dok je gotovo cijela tvoja generacija otišla, ali si čvrsto osjećao da moraš. Ja mislim isto kao ti, i ako će tvoj praunuk pripadati toj istoj našoj kulturi, onda, vjeruj mi, nisi pogriješio! Zato nije prekasno da ti kažem hvala. (Furio RADIN)