Volim gradove dijeliti na one koji gledaju naprijed, prema sebi, i unatrag. Takva podjela definira tri različita kolektivna mentaliteta: projektni, krizni i dekadentni. Moja Pula oduvijek spada u treću kategoriju, što nije ni jednostavno ni lako. Pretpostavlja kontinuiranu reviziju vrijednosti, stavova i uvjerenja uz striktno zadržavanje uvijek iste negativne društvene percepcije.
Rimsko doba, mletačko, austrougarsko, talijansko, jugoslavensko... Prije je bilo svega, tvrdi pravi Puležan. I, barem na osnovu dosadašnjeg iskustva, samo je pitanje vremena kada će se društvo u kojem (aktualno) živimo naći na popisu onih u kojima je (nekada) bilo dobro. Može se tako paradoksalno zaključiti da je Puležan uvijek u pravu, mada, istovremeno, stalno u krivu. Naravno, kao što je u modi, pila se može okrenuti i na tupu stranu, i s jednakim žarom tvrditi suprotno: da u Puli nikada nije bilo dobro.
Gaetano, moj pranono kojeg sam premalo upoznao da bi mi, između jutarnje i popodnevne smjene u oštariji, pričao kako je bilo u njegovo doba. Ali moj nono Ettore, mada izraziti austrofil, pričao mi je o Puli kao o dva različita grada, povezana s "el vial", odnosno bulevarom. U donjem gradu živjeli su domoroci, Puležani, a u gornjem, Svetom Polikarpu, odnosno dijelu današnje Verude, naši su se preci bavili logistikom i ekologijom, služili su i čistili za austrougarsku gospodu, čiju superiornost nad Romanima i Slavenima nitko nije dovodio u pitanje. I umjesto da imaju sve, naši preci uglavnom nisu imali ništa. Ipak, kadgod su mog nona u Circolu zvali u "salu za televiziju" gledati kako "naši" igraju nogomet, on je uvijek mislio da nastupaju Austrijanci.
Tata Claudio je kao dijete i adolescent doživio fašizam, a kao mladić onaj prokleti rat koji je ta ista ideologija prouzročila. Sudbina je htjela da se dvije trećine rata, ne svojom voljom, bori na strani te iste ideologije koju je mrzio iz dna duše. Ipak, kada je fašistička Italija propala, i kada je došla Jugoslavija on se sjećao uglavnom talijanskih naziva pulskih ulica i što se više komunizam kompromitirao, to je on više čitao knjige o talijanskoj mornarici iz Drugog svjetskog rata.
Danas nije rijetko u Puli sresti jugonostalgičare: Pula, Jugoslavija u malome. Svi su imali posao, a nitko se nije umarao pa je mogao raditi i popodne u fušu ili obrađivati kampanju ili jednostavno ići na kupanje. Stanovi, krediti, mirovine. Narodna vlast. Kako to da je onda "tvorevina" propala? Što nas je zavadilo? Je li to bila agresija ili samo šovinizam? Ili je sve išlo k vragu puno ranije kada se otkrilo da se društveni mir održava na veresiju i da je ekonomska, pa onda i društvena, kriza totalna i katastrofalna?
Ipak, ja se iz tog doba sjećam Uljanika, Giardina, pet kino dvorana, prvih pasoša koji su omogućavali putovanja u inozemstvo bez vize, Verudele, Kluba 33, Piramide, punog Circola, filmova u Areni. Čak i oponašam svog tatu i rado pričam o lijepim trenucima svog, po svemu stupidnog, služenja vojnog roka.
Kako, na kraju, tumačiti taj mentalitet "borbe za bolju prošlost"? Radi li se o jednostavnom mehanizmu optimizma pamćenja koji nas tjera da se sjećamo samo lijepih trenutka života? Ili o činjenici da smo tada bili mladi?
I o jednome i o drugome, rekao bih, uz dodatak da smo mi, Puležani, ipak u nečemu posebni. Umjesto da ga pokušamo popraviti, da se poboljšamo i evoluiramo, ili da ga barem mrzimo, mi volimo taj naš dekadentni i autodestruktivni mentalitet. Gledamo Arenu koja nema najviši certifikat UNESCO-a jer su sagradili pizzeriju u njenom podnožju i drago nam je da je nekada bila bolja. Gledamo rimski teatar, koji srećom pada u komadima, jer kada ga restauriraju bit će još gori. Gledamo ulicu Sergijevaca i mislimo da je dobro da su je asfaltirali, kako kaže urbana legenda, da bi Tito mogao hodati po ravnom. Barem je sačuvana ispod. Ili se barem tako nadamo. Na kraju, gledamo sebe, svaki dan starije, i mislimo da barem nismo mladi, koji su po definiciji nezaposleni. Naša budućnost nije poželjna, ali da je izvjesna je neosporno.
Tako nam ne preostaje ništa drugo nego da uživamo u repetitivnom tutnju puležanskog slogana da je "bilo bolje kad je bilo gore". Barem se slavio kako treba Prvi maj! (Furio RADIN)