Put kroz naše istarske i riječke iseljeničke udruge u Australiji, eminentni je čin kulturne arheologije. U zemlji progresa i blagostanja, naša povijest hibernirana je u vrijeme koje se može precizno datirati: 1954, kada je tršćanska kriza inicirala proces emigracije naših ljudi u Južnu hemisferu. Tada su, brodovima, u nekim slučajevima i oko cijele Afrike zbog napetosti na Srednjem Istoku uslijed kojih je Sueski kanal bio zatvoren, tisuće i tisuće Istrijana i Fiumana započeli put koji je trajao i do 37 dana, sve do, uglavnom, Melbournea.
Povera gente, jadni ljudi iz izbjegličkih logora, obitelji koje su već bile žrtve poslijeratnog egzodusa, i koje su, tih godina, unatoč statusa optanata, opet tretirani kao Jugoslaveni, i po sistemu "uzmi ili ostavi" iseljeni u Australiju. Gdje su, opet, smješteni u logore, stotine kilometara izvan gradova, odakle su familije razdvojene i poslane na strogo određena, i naravno oskudno plaćena, radna mjesta. U tvornicama i farmama, posebno vinogradima, obavljali su najteže poslove, jer nitko im nije priznavao školske i profesionalne kvalifikacije. I tako godinama, dok nisu, svatko za sebe ali uglavnom uspješno, jer su naši ljudi marljivi i radni, nalazili svoj položaj u australskom društvu i integrirali se.
S ugla gledišta nepopravljivog sentimentalca kao što sam ja kada je u pitanju Istra, pripadnici današnjih Social clubova naših iseljenika, predstavljaju rudnik informacija, ali i vrelo nostalgije, melankoličnog sjećanja onih doživljaja kojih nisam nikada doživio ali koji su u meni prisutni kao da su dio mojeg vlastitog iskustva. To je paradoks ljudi s granice: u dubini duše uvijek žive tuđe živote.
Negdje između priče očeva, nona i stričeva iz Amerike i Italije, prijatelja iz mladosti iz Kanade ili Australije koji danas žive uglavnom samo na Facebooku, ili preko ljeta, jedne godine da, i tri ne, na "hollyday" u zavičaju.
Giuliani, Slavi, Hrvati, Italiani, ili samo Istrijani pitanje je koje se u Australiji osjeća na dodir, amplificira i, kao što je red zbog zemljopisnog položaja, često obrnuto interpretira. Tako, postoje "giulianske" udruge, koje okupljaju Talijane iz područja povijesne Venezie Giulie (od Gorice, preko Trsta, Istre i Rijeke) i Istrian Australian Social Club, koji okuplja Istrijane iz naših krajeva, u tisuću varijanti i interpretacija, često s naglaskom na "niti Hrvati niti Talijani", rjeđe na sintezu tih dviju naših kultura, i kojima je, ako sam dobro shvatio, uglavnom pun kufer političara iz zavičaja. I onda, naravno, postoje Hrvati iz Istre, koji možda imaju svoje klubove, ali ih ja nisam pronašao, za razliku od Argentine gdje sam bio i njihov gost. U Australiji se vjerojatno integriraju u hrvatske klubove, u jednom od kojih sam i ušao u Melbournu, jer se nalazi u zgradi do Famiglie Istriane Social Club, i na kratko se pozdravio s malobrojnim prisutnima, ispod galerije slika koja "je ča je", njihova je i tu temu ne bih produbio, jer su bili ljubazni.
Etiketiranje ljudi i njihovih uvjerenja je postao nacionalni sport, o uzrocima određenih pojava rijetko tko se pita. Razmišljam o tome na najdužoj dionici mojeg puta, na letu između Bangkoka i Istanbula, na povratku u domovinu. Ne o nacionalnim ideologijama, o fašizmima, komunizmima i ustaštvima, to prepuštam obrazovanijima od sebe. Ali kada razmišljam o zavičajnim identitetima, tu osjećam da imam nešto reći, jer se moje misli vraćaju na Pina iz Rijeke, čovjeka koji me prvi dočekao, čak dan ranije od mojeg stvarnog dolaska. Oženjen sa Australkom fetivom, iz australske farme, što je rijetkost za njegovu generaciju, svoju mi je priču pričao cijelu popodne i večer, i slušao bih ga još.
Kada su, nakon godine izbjeglištva u Italiji, vlasti pitale želi li aplicirati za SAD ili za Australiju, njegov je otac odgovorio jednostavnim protupitanjem: koja je zemlja dalje? Umjesto da se pitamo zašto su jedni ostali Talijani, drugi Hrvati, treći Istrijani, zašto nas ne zanima ono što je doista važno: što ih je navelo da pobjegnu tako daleko od nas?
Gledam aboridžinski ukrašen mali bumerang u svojoj torbi, i razmišljam o činjenici da se sve vraća, čak i pitanja koja postavljamo, da su odgovori duboko u nama, gdje ih nipošto ne želimo tražiti.