- Sve je počelo vikend-pijanstvima. Imao sam tada 15 godina i kada danas pogledam unazad, priznajem da sam se u tim danima pijančevanja s prijateljima iz škole ipak isticao - uvijek bih popio malo više od drugih, imao sam potrebu biti "veseliji i glasniji".
Nakon nekog vremena, kada sam se zaposlio, vikend-pijanstva su se nastavila, no tada sam i večeri kratio u lokalnom kafiću. Bilo mi je nezamislivo izaći van i ne popiti alkohol, počinje svoju priču jedan tridesetogodišnjak, liječeni alkoholičar, koji ju je u Mjesecu borbe protiv ovisnosti poželio podijeliti s našim čitateljima - kao upozorenje, molbu da ne zatvaraju oči pred problemom alkohola.
Našeg sugovornika nitko tko ne zna njegovu priču ne bi svrstao među alkoholičare. Mlad, obrazovan, elegantno odjeven…
- S vremenom se u meni stvarala potreba za alkoholom, jedno pivo preraslo je u dva, pa tri, onda mi ni tri više nisu bila dovoljna. Početna je psihička ovisnost polako prerasla u fizičku.
Tijelo mi je naprosto žudjelo za alkoholom. Sve je dovelo do toga da pijem svakog dana - najprije navečer, zatim nakon posla pa za marendom, a onda i čašicu prije…, veli Marko te dodaje da mu ubrzo ni alkohol nije bio dovoljan pa je, kako bi izdržao dan, prešao na joint, zatim i ecstasy, speed…
Drogiranje je najprije bilo "rekreativno" - vikendom, na partyju, s društvom, a zatim je i ono prešlo u naviku.
- Više nisam mogao funkcionirati "čist", a kada sam nakon jednog izgreda shvatio da sam doista pretjerao, odlučio sam stati na loptu. No, od droge sam se "čistio" velikim količinama alkohola, nastavlja priču.
Na pitanje kada je shvatio da ima problem s pićem odgovara: "Nisam shvatio, još uvijek ne shvaćam. Meni je, iskreno, bilo lijepo kada sam pio, sve mi je bilo lakše. Barem sam tako mislio.
Kada mi danas ljudi pričaju o nekim događajima, vidim da su oni, barem u mojoj glavi, uljepšani i da stvari nisu bile onakve kakve su meni izgledale, priznaje nam Marko te nastavlja da se na liječenje uputio jer je na to bio prisiljen.
- Niti jedan alkoholičar na liječenje ne ide dobrovoljno, niti jedan nije svjestan problema koji ima. Ja sam to godina dobro skrivao, najprije na poslu, zatim i u obitelji. Tek je moja supruga, nakon vremena objašnjavanja, svađa i razmirica učinila nešto što je u meni prelomilo stvari - spakirala je djecu i rekla: "Ili odlaziš na liječenje ili ja odlazim s djecom".
Otišao sam na liječenje i svima priznao - alkoholičar sam! Ne treba se toga sramiti, veli Marko i priznaje da se zbog tog priznanja suočio s brojnim osudama. (Borka PETROVIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU