Postoje neki dani iz naše prošlosti i sjećanja koji su se mnogima urezali u pamćenje. Postoje i oni koji apsolutno negiraju takve datume. No ipak će se mnogi na spomen 25. maja neizostavno prisjetiti Dana mladosti koji se nekada širom bivše Jugoslavije masovno slavio i kao rođendan Josipa Broza Tita.
I dok se danas na domaćoj političkoj sceni još uvijek polemizira i žustro svađa oko lika i djela “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” koji je za jedne neponovljivi vođa, a za druge besprizorni zločinac i diktator, kojemu bi trebalo zatrti svaki trag u javnom prostoru.
Nesumnjivo je i 37 godina nakon smrti Tito toliko kontroverzna ličnost da će prijepori oko njegove uloge trajati još dugo. Kuriozitet je da ni datum njegovog rođenja nije bio pouzdan. Barata ih se s nekoliko. Kao predratni ilegalac i istaknuti član Kominterne, mijenjao je identitete kao čarape, a s njima i osobne isprave. Iako je, službeno, rođen 7. svibnja, njegov rođendan slavljen je kolektivno i svenarodno na današnji dan – 25. svibnja.
Rođendan kao svenarodni praznik
Odmah po završetku Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, marketinški se lukavo osmislilo da bi za stvaranje kulta ličnosti Josipa Broza trebalo organizirati proslavu njegovog rođendana kao svenarodni praznik. Od ideje do projekta nije trebalo dugo.
Priča se da je neki omladinac iz Kragujevca predložio da se Titu za rođendan kroz cijelu Jugoslaviju pronosi posebno oblikovana štafeta koja bi mu 25. svibnja bila uručena kao zavjetni dar omladine i svih građana. Prva takva štafeta Titu je bila uručena u Zagrebu, a zatim ispred Bijelog dvora, njegove beogradske rezidencije.
Štafeta medijski popraćena u udarnim terminima
A onda sam maršal 1957. godine predlaže da mu štafetu uruče na velikoj stadionskoj paradi, poznatijem sletu. Za mjesto masovnog okupljanja izabran je stadion JNA u Beogradu. Otad pa sve do 1979. godine štafeta bi, nakon što su je njezini nositelji trčeći pronijeli tisućama kilometara uzduž i poprijeko Jugoslavije, bila uručena na spomenutom stadionu. Štafeta bi svake godine kretala na put iz drugog mjesta i iz druge jugoslavenske republike, a nosili bi je najuzorniji pioniri i omladinci. Višetjedni put štafete bio je medijski popraćen u udarnim terminima.
A taj dan, prema službenom tumačenju, bio je upravo ono što mu i ime kaže — Dan mladosti, dakle dan kojim će jugoslavenska mladost pokazati svoj optimizam, elan i snagu. Kulminacija proslave bio je slet na kojem su omladinske i pionirske grupe iz svih krajeva SFRJ, potpomognute pripadnicima JNA, izvodile dvosatni sletsko/plesno/scenski program. Tito je do svoje smrti prisustvovao tim sletovima i tad bi mu se uručivala i štafeta mladosti. Slet je uvijek počinjao u 20 sati i bio prenošen na televiziji, a prijenos je privlačio gledatelje svih generacija i iščekivao se kao događaj dana, slično kao i važne utakmice reprezentacije.
Miko Tripalo i Miroslav Cerar
Te 1957. godine prvi koji je štafetu uručio Titu bio je Miko Tripalo, tada predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije, a desetak godina kasnije jedan od predvodnika Hrvatskog proljeća koji je pao u Titovu nemilost skupa s ostalim ovdašnjim ‘proljećarima’.
Među odabranim nositeljima štafete koje je dopala čast da je osobno uruče Titu većinom su bili anonimni radnici, učenici i studenti. Najpoznatiji je svakako bio slovenski gimnastičar i proslavljeni olimpijac Miroslav Cerar. On je štafetu Titu uručio 1965. godine.
Štafeta preživjela Tita
Posljednji put Tito je osobno primio štafetu 1979. godine. Iduće 1980. Josip Broz je umro 4. svibnja u Ljubljani u 88. godini života. U trenutku njegove smrti štafeta se nalazila u Hrvatskoj. Njezino putovanje je prekinuto i kasnije je položena na odar tijekom pogrebne ceremonije.
Zanimljivo je da Titova smrt nije značila kraj štafete kao takve, a ni proslave Dana mladosti. Fenomen je trajao sve do 1988. godine. Sedam godina poslije Titove smrti, na završnoj proslavi Dana mladosti, Rejmonda Broćaj iz Gnjilana je štafetu uručila Haimu Redžepiju, tadašnjem predsedniku ŠOJ. Iduće godine se shvatilo kako u već razjedinjenoj zemlji na rubu rata više gotovo nikome nije stalo ni do štafete ni do sleta na Stadionu JNA.
Slovenska provokacija s nacističkim plakatom
Uz štafetu povezan je jedan skandal. Naime, 1987. godine prema dogovorenom ključu red na izradu štafete i pripadajućeg plakata došao na Sloveniju. Plakat je dizajnirao Novi kolektivizam, dizajneri u sklopu umjetničkog pokreta Neue Slowenische Kunst (NSK) odakle je ponikla glazbena skupina Laibach koja je tadašnji režim otvoreno provocirala upotrebom nacističke (u biti totalitarističke) simbolike i ikonografije, a ime su uzeli po njemačkom nazivu za Ljubljanu, iako je ideja za ovo došla, kako tvrde, od željeznih poklopaca za kanalizaciju po ulicama grada.
Novi kolektivizam izradio je plakat na kojem je izravni citat nacističkog plakata “Treći Reich” njemačkog slikara Richarda Kleina. Slovenski plakat je odmah povučen, ali odjeci ove promišljene provokacije još su se dugo čuli.
Indikativna je bila i štafeta koju su te godine izradili Slovenci. Bila je teža od svih dotadašnjih i nezgodnija za nošenje, a bila je izrađena od pleksiglasa u kojem je bilo osam kapi krvi. Prema tumačenjima mnogih, one nisu samo simbolizirale šest republika i dvije autonomne pokrajine već su nagovještavale skoro krvoproliće na prostoru raspadajuće države. (NL)