Na današnji dan, prije točno 21 godine, dakle 15. prosinca 1991. godine, Pulu su zauvijek napustili posljednji vojnik i oficir bivše Jugoslavenske narodne armije. Taj je dan ostao u sjećanju Puljana kao dan kada su napokon prestale višemjesečne strepnje o ratnoj eskalaciji u najvećem istarskom gradu. Pula je bila krcata vojske i municije, a sam bog i zdrav razum pregovarača omogućio je napuštanje grada pripadnicima JNA bez ijednog ispaljenog metka, ako se tako može reći.
Zasigurno jedna od najzaslužnijih osoba za sve to bio je tadašnji gradonačelnik Luciano Delbianco, kasniji istarski župan. Luciano Delbianco bivši je predsjednik skupštine Općine Pula u razdoblju od 1990. do 1993. godine, koordinator predsjednika skupština općina Istre i voditelj pregovaračkog tima pulske gradske uprave s JNA.
- Vojska je iz Pule otišla mirno, bez sukoba. Jesu li ti dani bili opasni i nije li Puli prijetilo razaranje?
- Za Pulu i Istru i danas, kao i prije dvadeset i jedne godine, najznačajnija je činjenica da je bivša JNA otišla s ovog područja bez tragičnih posljedica za naš poluotok, bez rušenja i ubijanja koja nisu mimoišla mnoge dijelove Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine i u kojima ljudi još uvijek osjećaju teške posljedice rata.
- Pula je bila puna oružja, ali u rukama JNA. Kakve su bile realne šanse Teritorijalne obrane, odnosno policije da se suprotstavi JNA? Tko vam je pomagao?
- U Istri su tada jedine naoružane formacije bile upravo one policijske. Stožeri su odmah počeli s pripremama planova blokade JNA, planova miniranja, stavljanja pod kontrolu evidencija novaka, izvlačenja hrvatskih mladića iz redova jugoslavenske vojske, priprema skloništa i čuvanja svih vitalnih objekata na istarskom poluotoku. Na ovom području, sjetimo se, bio je jedan od najjačih garnizona na Jadranu s 12 tisuća ljudi, 41 borbeni zrakoplov, 10 ratnih brodova, više od tisuću podmorskih mina težine 585 kilograma, 26 tisuća tona eksploziva, 56 tisuća tona streljiva, a i oružje Teritorijalne obrane bilo je pod ključem u skladištima vojarne na Muzilu. Bili smo na početku mobiliziranja pričuvnog sastava i formiranja Zbora narodne garde iz sastava policije, teritorijalne obrane, civilne zaštite i dragovoljaca, bez mogućnosti da odmah naoružamo sve koji su bili voljni krenuti na ratišta, pa je bilo i incidentnih situacija, pokušaja izazivanja oružanog sukoba i napada na općinski krizni štab sa sjedištem u komunalnoj palači.
- U pregovorima s JNA nije bilo lako. Jeste li mogli s njima uopće pregovarati te jesu li imali razumijevanja za Istru?
- Pula je, valja spomenuti i to, bila prisutna i u pregovorima Agotić - Rašeta, konkretno borili smo se za očuvanje Vojne bolnice aerodroma, ali bez uspjeha, jer u odnosu na probleme Vukovara ili Dubrovnika, nitko se nije bavio situacijom u Istri. To znači da smo gotovo sami morali o svemu odlučivati i prilagoditi se svakoj novoj situaciji. Imali smo i sreće, jer smo nakon odlaska admirala Pogačnika, s druge strane pregovaračkog stola dobili još jednog časnog čovjeka, a to je bio admiral Barović. Svi koji su sudjelovali u pregovorima i danas pamte njegovu izjavu: "Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti."
- Sjećate li se posljednjeg dana kada je i zadnji vojnik JNA napustio Pulu?
- Naravno. Nakon obavijesti zapovjednika 5. vojno-pomorskog sektora Dušana Rakića da više nema potrebe za pregovorima s Kriznim štabom, slijedio je njegov poziv za ispraćaj na posljednjoj lokaciji - Muzilu. To je područje bilo u cijelosti minirano i pod teškim naoružanjem, s 800 vojnika i oficira u punoj ratnoj spremi. Kao predstavnici grada, na preuzimanje ovog posljednjeg objekta došli smo na Muzil 15. prosinca, u 17 sati, sada nažalost pokojni Radovan Juričić i ja. Došli smo na posljednji razgovor s Rakićem i ostali do njegovog odlaska, ustvari bili smo taoci ostatka jugoslavenske vojske u njihovoj posljednjoj noći u Puli. Tu noć valjda nikada nećemo zaboraviti. Od JNA pregovorima smo preuzeli 78 vojnih objekata na 154 hektara površine i cijelo naoružanje Teritorijalne obrane koje je bilo dovoljno za potpuno opremanje dviju borbenih brigada, pa smo, uz druge posebnosti, i po tome bili iznimka u Hrvatskoj. U Puli se sljedećeg dana, 16. prosinca, u 10 sati zavijorila hrvatska zastava na zgradi Komande na rivi. (Razgovarao C. B. GALIĆ)
CIJELI RAZGOVOR ČITAJTE U PRILOGU ZOOM TISKANOG IZDANJA.