Sinocnja specijalna projekcija dugometražnog dokumentarnog filma "Prašina svakodnevnog života" redatelja Danila Lole Ilica koji uz Marka Jovanovica potpisuje ideju i scenarij filma, napunila je pulsko kino Valli do zadnjeg mjesta.
Nužno je napomenuti da je jedino prilikom njegova otvorenja publika posjetila kino u tako velikom broju, ali ako se uzme u obzir da je u filmu sudjelovalo cak 70-ak pulskih glazbenika, postaje jasno zašto su Puljani pohrlili da poslušaju što njihovi sugradani misle o glazbenoj sceni danas i nekad.
U filmu koji je uglavnom satkan od razgovora, pulski glazbenici u rasponu od srednjoškolskih godina do profesora na glazbenim školama i akademijama govore o glazbi, ali ponajviše o situaciji u kojoj smo se zatekli, o situaciji koja nas skoro ostavlja bez ociglednog izlaza. Sudionici ovog filma pokušavaju svojim razmišljanjima i idejama doci do odgovora, do srži problema, te nam na neki nacin nude i njihovo rješenje.
Koji su glavni problemi? Manjak interesa mladih generacija, slaba posjecenost koncerata, internet koji djecu drži doma i cajke koje su im jedini motor za izlazak. Zašto je broj pulskih bendova pao s 250 (koliko ih je po nekim podacima bilo pocetkom 90-ih) na 30-ak koliko ih sada djeluje na istom podrucju, teško je reci. Mnogi govornici tvrde da nije došlo do prave smjene generacija, te da su stariji napustili glazbu zbog problema i zahtjeva svakodnevnog života, no mladih nada i dalje ima.
Kao što se moglo i pretpostaviti, price pulskih glazbenika nerijetko se svode na lamentaciju o sadašnjosti i nostalgiju na minula vremena kada su srednjoškolci koji nisu bili šminkeri bili redom punkeri, metalci, garažeri, noiseri, grungeri i tome slicno.
Nekad je do glazbe bilo teže doci. Ploce i kasete vrtjele su se medu prijateljima, a presnimavane su unedogled. Sada kada je bilo koji album, ovisno o brzini veze, moguce "skinuti" u pet minuta, ta se car posjedovanja izgubila ili, kako to dobro kaže Miro Cerovac u filmu: "Osamnaestgodišnjaci ne žele nešto što im se poslužuje na pladnju. Oni žele nešto zabranjeno, žele biti buntovnici."
Manjak definicije i grupiranja rasplinio je potencijalnu publiku alternativne glazbe (ako taj termin još uvijek ima smisla), a "noviji" obrasci poput hip-hopa tek moraju omasoviti svoju publiku. Glazbenici su u filmu složni da nema publike ako u njoj nema prijatelja benda, a albumi se i dalje snimaju iako nitko ne zna koja je korist tomu.
Film "Prašina svakodnevnog života" u produkciji kuce The Third Frame Aliquot nastao je u relativno kratkom roku, a iako ne obiluje snimcima s koncerata, prepun je informacija i "vizija" svih koji su u njegovom radu sudjelovali kao upuceni gosti.
Možemo ustvrditi da je "Prašina" zapravo zanimljiv isjecak i skica stanja uz promišljanje prošlosti, sadašnjosti i buducnosti koji možda ne nudi odgovore na pitanja, ali ih zato vrlo jasno prikazuje. (Boris VINCEK)