Nije obećavalo u početku. Izvedbeno prenapeto, prva od triju "Priča koje valja pripovijedati", premijerno odigranih u ponedjeljak na Maloj sceni INK-a - u kojem zubobolja i ogromni troškovi njena liječenja uništavaju nesretnog prodavača krumpira (Teodor Tiani) - zasjenila je u startu najavljivane ambicije redatelja Aleksandra Bančića da će težak tekst argentinskog autora Osvalda Draguna o nehumanom položaju potlačenih radnika ublažiti komičnim, apsurdnim dionicama. No, i u toj uvodnoj priči nazirao se glumački potencijal, posebno raspoloženog Šandora Slackog Jr., postupno i Valtera Roše, koji je u ostatku predstave slobodno prodisao, uključujući sve boljeg Teodora Tianija i nešto manje Ane Rumak.
Kad smo kad apsurda, a još više efektne, žive najave ove, ipak, razigrane i sadržajne, možda manje socijalno osvještavajuće jednosatne predstave u domaćoj INK-ovoj produkciji (kasnije razjašnjen na daskama u trećoj priči), publiku je na samim ulaznim vratima dočekalo svo četvero glumaca na četiri noge, lajući prilično uvjerljivo u različitim psećim raspoloženjima.
No, predstavu legitimira kvalitetna, razigrana, duhovita i glumački uvjerljivo odigrana druga priča u kojoj se za zaradom polakomi nesretnik bez posla, uz brzu i uvjerljivu izmjenu raznih likova, šefova, odvjetnika mudraca... Nekad je sanjao postati inženjerom, a u stisci prodaje dušu i nudi korumpiranim i rasističkim šefovima multinacionalne kompanije kriminalni izvoz tona štakorskog mesa u Južnoafričku Republiku. Stvar funkcionira do izbijanja epidemije kuge, kada svu krivicu kompanija svaljuje na nesuđenog inženjera, koji nakon duše gubi i obitelj.
Izabrana kombinacija standarda i čakavice, unatoč početnim sumnjama, nije se pokazala lošim rješenjem. Istina, trebali bi malo usporiti izričaj, olakšati ga, učiniti ga artikuliranijim, a, još važnije, spontanijim. S druge strane, glazbene dionice i zvukovi maštovitog Gorana Farkaša (Veja) mogli bi slobodno biti dvostruko glasniji.
Njegova glazba, koju sam bočno izvodi na sceni, najviše je došla do izražaja upravo u toj drugoj priči, a najsugestivnija mu je, pak, dirljiva elektronička tipka u trećoj, najtužnijoj zaključnoj priči, u kojoj čovjek bez posla u teškoj ekonomskoj krizi (Valter Roša), da bi prehranio obitelj, pristaje nakon smrti psa noćnog portira preuzeti njegov "posao".
- Znaš li lajati, pitaju ga beskrupulozni poslodavci, a jedan od njih, u vrhuncu cinizma, nudeći mu pseći posao, 'samaritanski' dodaje: "Moramo nekako pomoći obitelji". Supruga ga dotuče riječima, koja nasmije publiku ("Me je strah imati dite; me je strah da će biti brek"). Tako i doslovno pisac Osvaldo Dragun odnosno redatelj i prevoditelj Bančić prikazuje animalizaciju dehumaniziranog, neprijateljskog, indiferentnog društva, djela koje je, nažalost, jednako aktualno kao i prije 60 godina, kada je ovo istaknuto djelo južnoameričke književnosti objavljeno.
Sugestivna je, dobra scenografija Kristine Nefat, rekviziti Ine Kihl; glumce je vještinama žongliranja uspješno podučila Irena Boljunčić Gracin, a posebnu živost cijeloj sceni daju oslikana platna koju su kreirala djeca s intelektualnim poteškoćama, organizirana u likovnoj sekciji pulske učeničke zadruge Šparooga. Nakon praizvedbe u ponedjeljak i reprize u utorak, ova angažirana i zabavom možda mrvu prekrcana predstava igra još i u srijedu u 21 sat. (Z. ANGELESKI)