Lijepo more, lijepe gore, strateška geografska pozicija, prirodne ljepote, umjerena klima, turizam… Izgleda da u ovih nekoliko riječi možemo sažeti sve prirodne i ine ljepote Hrvatske, barem kada ih sagledamo iz perspektive jednog od 318.592 blokirana državljana Hrvatske, među kojima su 13.752 Istrana. Za njih posla iz snova u korumpiranoj državi odavno nema, a ako ga je nekada i bilo, odavno je otišao u vjetar, zajedno s umirućim dimnjakom posljednje privatizirane tvornice. Izgleda da za svekolikim ljepotama "naše" Hrvatske uzdišu još samo zadojeni političari i zapjenjeni domoljubi dok u Münchenu i Beču zaslužuju mirovinu. A upravo bi takvu mirovinu, a prije toga i plaću, koja stiže svakog prvog u mjesecu do 12 sati, poželjeli akteri naše priče, petero mladih Puljana u dobi od 22 do 33 godine, kojima talijanski poslodavac duguje već tri plaće, zbog čega su ga došli ovršiti u Finu.
Obećanja, obećanja…
- Mi sembra lunedi, odgovorio mi je poslodavac na pitanje kada ću dobiti svoje plaće. Obećava već mjesec dana, no plaća nije stigla ni u ponedjeljak, ni u srijedu, ni u petak, kaže nam mladić koji je, zajedno s četvero kolega, stigao u Finu kako bi predao papire potrebne da bi ovršili poslodavca. Kažu da je restoran u okolici Pule otvoren u travnju, plaće su uredno stizale sve do rujna i onda je nastao problem. Očito, s odlaskom turista, nestali su i kunelići, a ukupan neto dug popeo se na stotinjak tisuća kuna. No, naši sugovornici, koji su tada doznali i da im nisu uplaćeni doprinosi, smatraju da novca na računu ima, iako gazda tvrdi suprotno.
"Čak bih lakše podnio manju plaću nego da me smatraju dežurnom budalom", kaže jedan, a drugi domeću: "Već gledam da nestanem", "Ma daj, što ću ovdje". Zajedno ulijeću u ured kako bi predali zahtjev, a ako gazda sada ne popusti, obećavaju javno iznijeti svoju priču s imenom i prezimenom.
Oko 11 sati u minijaturnoj čekaonici Fine stvorio se red, a društvo je raznoliko. "Nema tu pomoći, gospođo", požalila nam se 60-godišnja Puljanka, koja nije niti znala koliki iznos duguje. Mislila je da se dug kreće oko 50.000 kuna u koji je zapala prije svega jer je samohrana majka dvoje djece. Godinama je bila u minusu na tekućem, a potom je prebila kredit da bi kćerki, koja je pak podigla stambeni kredit u švicarcu, pomogla opremiti spavaću sobu i kuhinju. Godinama su joj, veli, skidali prvo s plaće, a onda s penzije. No, kada se vratila sa šaltera, skoro se onesvijestila - dužna je, s nagomilanim kamatama, ravno sto tisuća!
- Ovo Vam je priča iz Hrvatske! Fina uopće ne vidi da ja to plaćam, već mi 10 godina skidaju s računa! Dali su mi telefon odvjetničkog ureda da vidim s njima. Kažu mi "vi uopće ne plaćate", izjadala nam se gospođa.
Kada posla nema, a dugovi guše, službe poput Centra za socijalnu skrb ili Financijske agencije, koja provodi ovrhe, rade punom parom i, da čovjek ne zna što se ondje zbiva, pomislio bi da se nešto dijeli. U Centru se, doduše, dobiva nekakva crkavica na koju se čeka kao u redu za grah iz kazana, no u Fini se uzima novac. Ako se ima što uzeti. Pitanje je, naime, što će jedan teleoperater uzeti 25-godišnjem Vodnjancu bez imovine, nezaposlenom ocu troje djece, koji duguje desetak tisuća kuna. Mjesečno prima 1.600 kuna socijalne naknade plus 1.400 kuna dječjeg doplatka, no taj mu novac, budući da je socijala, ne može biti ovršen. Blokirano mu je, kaže mladić, 1.000 kuna koje su mu uplatili Grad Vodnjan i Socijalno za kupnju dječjih udžbenika. Na pitanje kako kani platiti dug i zbog čega je koristio usluge teleoperatera ako ih ne može platiti, kaže nam da je, u vrijeme dok je koristio internet, bio neko vrijeme zaposlen. "Sada je novi zakon, pa ganjam da mi oproste", kaže nam mladić. Očito, računa na najavu Vlade o oprostu duga do 25.000 kuna. A upravo toliko duguje 34-godišnji Puljanin koji je ovih dana dobio otkaz.
Ogorčeni ljudi
- Supruga je radila u kiosku Glasa Istre i ostala bez posla. Ja sam podigao gotovinski kredit za gradnju kuće, a sada sam dobio otkaz i nemam za kredit. Rata je bila 2.400 kuna, a blokirali su me prije godinu i pol. Žena se u međuvremenu zaposlila u Tisku i prima 3.000 kuna. Imamo dvoje djece od 3, 5 i 9 godina, a pomoć ne dobivamo, niti smo je tražili. Srećom, barem imam svoju kuću, kaže Puljanin.
Jedna 50-godišnja Puljanka, vlasnica poznate tvrtke, požalila nam se da joj je firmu upropastio knjigovodstveni ured koji joj vodi poslovanje, i to "pustivši zadužnicu". Firma koja mi vodi knjigovodstvo želi me uništiti da bi mi preuzela tvrtku", veli ona.
Na pitanje koliko je dužna, druga Puljanka u 60-ima veli da su njoj dužni.
- Drugi su me dobro iskoristili. Rođeni brat uzeo mi je sve, nagovorivši majku na oporuku, a mene pustio na milost božju. Živim od 800 kuna socijalne pomoći, sama stanujem u kući koju je pokojni suprug od vojske dobio na korištenje. Blokirala me Zagrebačka banka, ali nije u pravu. Imam sve papire, vodaju me sim i tam, a ne pitaju moreš li ili ne moreš. Dođeš u Socijalno, a nikako da stigneš na red. Žalosno je da ti nitko ne pomogne, jada se gospođa koja se, uz svu nevolju, i otežano kreće, pa se u svim silnim redovima mora probijati uz pomoć štapa.
Ogorčeni ljudi koji se smjenjuju u Fini rado iznose svoje tužne priče, kao da su u ispovjedaonici, no uvjet je da ne spominjemo imena. Poneki od njih poželi progovoriti javno, ali ne prije nego što pokuša riješiti problem u Fini. Tako i mladi Puljani s početka priče prvo žele "opametiti" poslodavca ovrhom zbog neisplaćene plaće, pa ako ni to ne upali, ako se konačno ne urazumi i ne počne poslovati po zakonu, sve će dati u novine. I to je bizarna priča iz Hrvatske. Umjesto da plaća, kao što bi bio red, stigne 1. u mjesecu do podne, ona će, mi sembra, stići na "sveto nikad". (Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)