"U Puli sam provela prvih 26 godina svog života, ondje sam se školovala, stekla prijatelje, prve ljubavi, radila godinu dana kao kontrolorka leta na pulskom aerodromu. Moj otac bio je vojni pilot i umro je prije rata, 1990. Brat se ranije sa suprugom preselio u Backu Topolu, a onda je doživio prometnu nesrecu i majka ga je otišla posjetiti. Upravo su se tih dana prekinule telefonske veze sa Srbijom i ja sam se zabrinula što ce biti s mojima, nisam znala što se dešava, pa sam u novembru 1991. otputovala do njih.
Mislila sam da odlazim nakratko
Nisam se ni osvrnula da još jednom pogledam prema zgradi u kojoj sam provela život i u kojoj više nikada necu živjeti. Mislila sam tada da odlazim samo nakratko, a morala sam cekati 18 godina da se vratim."
Tako je svoju pricu pocela Ljiljana Simic, jedna od 4.500 povratnika izvan podrucja posebne državne skrbi koji bi, po nedavnom dogovoru HDZ-a i SDSS-a, uskoro trebali dobiti pravo na otkup stana u kojem sada žive kao zašticeni najmoprimci, i to po uvjetima slicnim onima koje su imali i svi ostali gradani Hrvatske.
Time se želi donekle ispraviti nepravda prema obiteljima koje su imale stanarska prava prije 1991., ali su ih pocetkom devedesetih odlukom suda izgubile, i to samo zato što su iz svojih domova izbivale dulje od šest mjeseci, u pravilu protiv svoje volje.
"Svakog se jutra i dalje budim u svojoj djecjoj sobi u Šišanskom naselju u kojoj sam se igrala, ucila. Mislila sam da ce zbrinuti komšiju koji je u mojem stanu, a meni vratiti taj, ali to nije moguce. Rekli su mi da ne mogu dobiti stan u Puli, da ne grade tako male stanove. Svi su mi prijatelji u Puli, a ja živim u mjestu u kojem nikog ne znam, ovdje sam smještena medu apartmanima, nema infrastrukture, nema nicega, pusto je", rekla je Simic.
Nikako do državljanstva
Naime, u stanu obitelji Simic danas žive njihovi bivši susjedi, koji su se uselili nakon njihova odlaska. Njoj je pak država prije dvije godine, nakon što je podnijela zahtjev za stambeno zbrinjavanje, dodijelila stan u naselju Kokuletovica pokraj Rovinja. U istoj zgradi smješteno je još nekoliko obitelji povratnika, a svi su oni prethodno živjeli u Puli. Na korištenje nije dobila stan jednake velicine, vec upola manje kvadrature.
No, najveci apsurd, koji pogada vecinu povratnika, jest taj što je dobila pravo na stan, ali ne može dobiti državljanstvo. Iako se odnos prema povratnicima u zadnje vrijeme poboljšao, Simic istice da još ne postoji ured ili služba u kojoj bi mogli dobiti potpune informacije o tome na koji nacin riješiti svoj status, definiran Zakonom o strancima.
"Dali su nam uslove da se vratimo, dali su nam krov, a ne možemo dobiti domovnicu, ne možemo se zaposliti. Predala sam zahtjev za stalni boravak, koji su mi odbili. Placam i skuplju vodu jer sam stranac. Nikada nisam bila stranac, a sada sam se odjednom vratila kuci i tu sam najveci stranac!
Moram priložiti 20-ak dokumenata da bih dobila status stalno naseljenog stranca. Uvijek nešto nedostaje, imam osjecaj da institucije cine sve da nam otežaju povratak, kao da država radi na tome da izgubimo volju i da odustanemo. Ali, ja ne odustajem, želim tu živjeti, volim Pulu, Istru.
U devedesetima su odredili da je netko Srbin, a netko Hrvat, a tko kaže da ja želim biti Srpkinja ili Hrvatica? Ja sam Ljiljana Simic i to mi je dovoljno. I nisam jedina koja tako mislim", zakljucuje ona.
Iako obitelj Simic, srecom, nije imala takvo iskustvo, brojne su obitelji svoj dom pocetkom devedesetih morale napustiti pod pritiskom i iz straha, a nemalo je i onih koji su bili doslovno istjerani iz stanova. Brojka od 4.500 osoba kojima se sada želi omoguciti otkup stana nerealno je mala u odnosu na sve one obitelji koje su tih godina ostale bez stanova i kuca.
Da je tome tako govori podatak da je samo odlukom Opcinskog suda u Puli u devedesetima za cak 742 osobe oduzeto stanarsko pravo. Istovremeno je za Istarsku županiju podnijeto svega 158 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje. (Maša JERIN)
PROCITALI STE SKRACENU VERZIJU TEKSTA. OPŠIRNIJE O OVOJ TEMI CITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE.