U Beogradu je, u 97. godini, preminuo dirigent i skladatelj
Oskar Danon. Vijest je s tugom primljena medu njegovim brojnim
prijateljima i suradnicima, svih generacija, jer je Oskar Danon - iako
posljednje desetljece nije dirigirao - ostao do posljednjih dana u
kontaktu s glazbom. I glazbenicima...
Tijekom zime u Beogradu, a toplijih mjeseci u Baški na otoku Krku,
gdje je obitavao posljednjih dvadesetak godina, obilazili su ga ne samo
pjevaci i umjetnici svih profesija, vec i mladi dirigenti, na koje je
prenosio svoju ljubav i strast prema glazbi. A on sam odlazio je
redovito na koncerte i kazališne predstave. Na poziv prijatelja i
dirigenta Vladimira Kranjcevica, godinama je bio redoviti gost Baroknih
veceri u Varaždinu, a sve do ove jeseni i uvaženi gost Rachlinova
festivala u Dubrovniku, Bejahada u Opatiji, dirigentskog natjecanja
«Lovro Matacic» u Zagrebu... Pozne godine nisu smanjile njegovo
zanimanje za glazbu, koja je bila njegov izbor i profesija, do kraja
života.
A taj burni život obilježio je ne samo beogradsku sredinu, vec i
ljubljansku i zagrebacku. Zanimljivo je da je u svom rodnom Sarajevu,
koje je bilo na prvom mjestu u njegovom srcu, najmanje radio. Ali to
što je napravio - odjeknulo je iznimnošcu, tako da je jedini dirigent
koji je dobio Zlatni lovor vijenac sarajevskog MESS-a, za izvedbu jedne
opere... Bilo je to u vrijeme kad su ga njegove dirigentske obaveze
vodile diljem svijeta, kada je za sobom vec imao iskustvo višegodišnjeg
gosta-dirigenta becke državne Opere, ali i opernih kuca ili orkestara u
Bugarskoj, Rumunjskoj, Turskoj, Cehoslovackoj, Švicarskoj, Njemackoj,
Francuskoj, Nizozemskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, SAD-u, Japanu i
SSSR-u.
No, uvijek je govorio kako svoj umjetnicki život i razvoj duguje u
prvom redu Pragu, gdje je diplomirao na praškom konzervatoriju, ali i
prvi put cuo zvuk simfonijskog orkestra. Dok je kao student, s
partiturom u rukama, opcaran zvukom Ceške filharmonije slušao izvedbe
velikih predratnih dirigenata, nije ni sanjao da ce jednoga dana i sam
stati pred taj orkestar i štoviše - na otvorenju Praškog proljeca 1987.
- dirigirati Smetaninu poemu «Moja domovina», što se daje samo
odabranim dirigentima...
Ali Oskar Danon nije bio samo muzicar. Bio je angažirani demokrat i
nije se mirio s nacionalizmima ijedne vrste. Govorio je: «Uvijek sam
bio protiv izjednacavanja vjere i nacionalnosti. Nikada u pravoslavcu
nisam gledao Srbina, niti u katoliku Hrvata. U našoj kuci u Sarajevu
jedino se postavljalo pitanje jesi li demokrat ili fašist.»
Ovaj kredo, u njega su, uz oca i majku, usadili srednjoškolski
profesori u Sarajevu, a on ga je prenosio dalje... S grupom mladih
intelektualaca, u sklopu Sarajevske filharmonije, formirao je 1939.
godine umjetnicku grupu Collegium artisticum, cijim su priredbama
upozoravali na opasnost od nadolazeceg fašizma. Od prvih dana rata
1941. sudjeluje u NOB-u, povezujuci razne odgovorne funkcije s kulturno
umjetnickom aktivnošcu.
Kao jedini živuci «kolegiumovac», ove je jeseni govorio Sarajlijama
- posljednji put. Doduše, ne uživo, vec snimkom, koja je ucinjena 14.
listopada u Baški na balkonu njegova stana...
Svojim kolegama, orkestralnim glazbenicima ostat ce u sjecanju kao
dirigent koji je znao ispricati glazbu, pjevacima kao umjetnik
nevjerojatne snage, koji je umio iz njih izvuci maksimum... publici kao
dirigent koji je uvijek težio uspostavljanju onog magicnog luka izmedu
scene i gledališta... Nama koji smo ga bliže poznavali ostavio je u
amanet svoju vjeru u umjetnost i radost življenja. Zauvijek cu pamtiti
njegov razoružavajuci smijeh, vedrinu i optimizam.