U noci sa subote na nedjelju u svom zagrebackom stanu preminuo je Gordan Vunak Nino, snimatelj, redatelj, fotograf i slikar.
Otkad se 1956. godine kao petogodišnji djecak s majkom Jelicom i ocem Dragutinom, akademskim slikarom, nastanio u rovinjskoj starogradskoj jezgri, Gordan, kojeg su prijatelji i poznanici nazivali Nino, u grad svete Eufemije dolazio je redovito.
Nekad, samo tijekom ljetnih mjeseci, a bilo je i perioda kada je zagrebacku adresu po nekoliko godina u nizu mijenjao onom u rovinjskoj Ulici Garzotto. No, bez obzira na dužinu boravka u Rovinju, za taj je grad bio duboko i istinski vezan.
Diplomirao je na Akademiji za kazalište i film u Zagrebu, a potom i režiju u Londonu. Pokrenuo je casopis Rovinjske kronike, koji je od 1996. do 1998. izlazio neprekidno. U njemu je, kao glavni i odgovorni urednik, donosio slike i tekstove o Rovinju i njegovim stanovnicima na jedan drugaciji, topliji i ljudskiji nacin. U tih deset brojeva Kronika objavio je i 300-tinjak autorskih fotografija, koje s ostalima koje je snimao punih pet godina, cine bogatu arhivu grada s oko sedam tisuca fotografija.
Osim što je Rovinj bilježio fotoaparatom, Gordan Vunak je o njemu snimio i tri dokumentarna filma te desetak manjih uradaka od tri, cetiri minute za televiziju.Svoju ljubav prema moru i brodovima ponovno je pokazao i tiskanjem dviju edicija grafickih mapa pod nazivom "Zaplovimo zajedno", u kojima je kombinacijom likovnog i fotografskog ovjekovjecio sudbinsku povezanost ribara, pomorca i kalafata prema moru. Obje mape sadržavaju po trinaest fotografika nastalih kombinacijom slikarske, fotografske i digitalne tehnike.
Nino je bio i urednik dviju monografija o životu i djelu poznatog rovinjskog slikara Slobodana Vulicevica.
Vijest o njegovog preranoj smrti iskreno i duboko pogodila je mnoge Rovinjce, njegove prijatelje i sugradane. A koliko je ta ljubav bila obostrana, svjedoce i njegove rijeci iz jednog intervjua u Glasu Istre: "Nisam Rovinjac po rodenju, vec iskljucivo po svojoj želji i potrebi. Rovinj je, naime, za mene bio i ostao makro i mikrosvijet. Toliko velik da ga u dva života ne možeš upoznati, a istodobno toliko malen da ga u srcu možeš nositi".