Eduard Strenja, urednik fotografije u Glasu Istre, nakon duge bolesti zatvorio je svoje znatiželjne oci, poklopio objektive svojih fotoaparata i tako zaledio svoju posljednju ovozemaljsku sliku. Kada potom na nekom drugom i drugacijem svijetu ponovno otvori oci, njegovi ce objektivi i blicevi bljesnuti u novim vidicima, onima koje smo prepoznavali kao autorske, reporterske i novinarske artisticke vizije kojima je težio u realistickom odrazu slike i imaginarnom svijetu fotografije.
Nažalost, više nece biti vijesti poput ovih koje još pamtimo a da ne kopamo po arhivi njegovih mnogobrojnih svjetskih galerijskih dosega: "Strenja je ponovno dobio medunarodnu potvrdu za svoj rad. Ovih je dana dobio vijest iz Calcutte da je njegova fotografija 'New story 2' primljena na medunarodni bienalni salon 2002. - jednu od najstarijih fotoasocijacija u Indiji". Zanimljivo je da je fotografija "New story 2" koncem prošle godine primljena na salon fotografije u Hong Kongu, a gdje je nagradena njegova fotografija "New story 1"…
Dio ovih, kao i niz slicnih motiva u kojima se poigrava Pulom i Istrom posljednji je put izložio pocetkom ovog ljeta u novootvorenim prostorima Matice hrvatske u Kandlerovoj, odmah iza redakcije Glasa Istre gdje je proveo najveci dio svog profesionalnog novinarsko-reporterskog rada, te se profesionalno bavio fotografijom više od trideset godina. Imao je pedesetak samostalnih i sudjelovao u nizu skupnih izložbi, za koje je primio niz domacih i inozemnih nagrada i priznanja, medu kojima i nagradu Hrvatskog novinarskog društva.
Edo se za dobru fotografiju od tisucu rijeci penjao na Arenu i istarske zvonike, verao se na stabla u mrkloj noci da bi snimio nocnog gosta u lovu na veceru, ulovio bi prvi treptaj prekrasnog leptira koji je netom prije bio ljigava gusjenica, potom prve zamahe krilima ptica (Zlatna plaketa na 13. Mundial fotofestivalu), zoru oko Motovuna obavijenu sumaglicom, bijeli odsjaj mora milovan zrakama jesenskog sunca, svezao bi u cvorove stupove Augustovog hrama, izoblicio bi vizuru Foruma ribljim okom sveobuhvatnosti prostora, ali bi se spustio i pod more i na vidik iznio nevjerojatan svijet života i bogatstva toga "šestog kontinenta".
Uz sve to naš je Edo gajio nerv novinarskog fotoreportera lutajuci s kolegama novinarima po skrivenim zakutcima Cicarije, presahlim vodotocima i vodenicama Humšcine, životinjskom svijetu Paluda, vodnjanskim krovovima, spuštao se u labinske rudarske jame, pulske vale i safario po brijunskim parkovima. Svojim je fotografijama oplemenjivao rijeci kolega te su tako na poznatim duplericama Glasa Istre oživljavali zaboravljena vremena i krajeve.
U povodu 60. godina izlaženja Glasa Istre 2003. te su duplerice izložene u Puli, a potom i u Rovinju, cime se Strenji odalo priznanje. Strenja je nesumnjivo fotoreporter kojeg kroz rad vodi umjetnicka crta, pa su i njegove reportaže svojevrsni hibrid novinarstva i artizma u kojima je sacuvao neke skrivene, još uvijek dobro ocuvane zakutke Istre.
Naš kolega i prijatelj za života je uz pomoc fotografija utkao svoju stalnu prisutnost u ovaj svijet. Jer, iako vec dugo odsutan, gotovo ne prode dan da neka od njegovih fotografija ne osvane na stranicama Glasa Istre kao svevremena ilustracija koja ne tamni, vec je uvijek svježa i ilustrativna, a takva ce ostati otisnuta za mnoga ljeta kao trag da nije malen hodao ispod zvijezda. Jedino se više necemo nikada naci ispred njegova objektiva, nijemog svjedoka artisticke price u slici od tisucu rijeci.