U povodu donošenja odluke Međunarodnog arbitražnog suda o utvrđivanju granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, razgovarali smo sa Dragom Kraljevićem, bivšim veleposlanikom Republike Hrvatske u Italiji i dugogodišnjim članom Ekspertne grupe za granice RH.
- Gosp. Kraljeviću s obzirom da ste dugi niz godina sudjelovali u radu Ekspertne grupe za granice RH , što nam kratko možete reći o razdoblju koje je prethodilo donošenju konačne odluke Arbitražnog suda?
- Nakon što je Slovenija jasno artikulirala svoje stavove o granici - posebice u svom "Memorandumu o Piranskom zaljevu" (1993.), gdje između ostaloga navodi; "Republika Slovenija zauzima za očuvanje cjelovitosti Piranskog zaljeva pod njenim suverenitetom i jurisdikcijom te smatra da treba povući granicu s Republikom Hrvatskom tako, da bi se teritorijalno more Republike Slovenije bar na uskom odsjeku doticalo s otvorenim morem Jadrana", svi mogući pregovori i razgovori u smislu iznalaženja bilateralnog rješenja o granici pali su u vodu. Jer to je bio zahtjev za pripajanjem dijela teritorijalnog mora Hrvatske teritorijalnom moru Slovenije. Ono što zaslužuje posebnu pozornost i danas, takav zahtjev prema Hrvatskoj postavljen je unatoč činjenici što su Hrvatska i Slovenija bile stranke Konvencije UN-a o pravu mora kao "obalne države". Hrvatska je u početku insistirala na poštivanju međunarodnog prava, pozvavši se na Konvenciju o pravu mora UN-a kao obalna država koja u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali ima svoju obalu i pripadajući dio teritorijalnog mora. Hrvatska je u početku bila za to da granicu treba utvrditi stalni međunarodni sud UN-a koji je za to nadležan i najbolje stručno ekipiran. Slovenija je izbjegavala takav pristup, pozivajući se na "povijesne okolnosti", " zemljopisnu zakinutost", isticala je da joj "pripada cijeli akvatorij Zaljeva" itd. Prisjećam se jedne ocjene akademika Vladimira Iblera s kojim sam surađivao dugi niz godina: "Važno je da to bude Europski sud u Haagu. Nije dobro da se ide na arbitražu. Slovenci neće igrati na kartu Konvencije o pravu mora. Njihov je cilj dovesti spor tamo gdje se po prirodi stvari odlučuje malo u korist jednih, malo u korist drugih. To je logika izabranog suda o čijem sastavu odlučuju obje strane". Na žalost, to se u konačnici i dogodilo. Pritom ne smijemo zaboraviti da je područje Savudrijske vale/Piranskog zaljeva nakon ukidanja Slobodnog teritorija Trsta (1954.), prvi put u povijesti pripalo Sloveniji i Hrvatskoj, samo zato jer je u radu Mirovne konferencije u Parizu (1946.) tada sudjelovala delegacija antifašističke Jugoslavije. Da toga nije bilo, nitko ne bi doveo u pitanje ugovore koje su s Italijom potpisale Kraljevina Jugoslavija i NDH. Niti bismo danas raspravljali tko je profitirao, a tko je izgubio odlukom Arbitražnog suda. S obzirom na okolnosti pod kojima smo mi Hrvati i Slovenci nakon 2. svjetskog rata dobili, ne samo Savudrijsku valu/Piranski zaljev, već Istru i još mnogo toga što nam u prošlosti nikada nije pripadalo, najmanje što se u bilateralnim hrvatsko-slovenskom odnosima treba očekivati, jeste razboritost, civilizirano ponašanje, tolerantnost i poštivanje međunarodnog prava. Na žalost, već nakon 1954. godine (Kanal Sv. Odorik), stvari su krenule posve drugim smjerom.
- Tko je u konačnici uspio nametnuti način rješavanja spora?
- Slovenija, jer je potpisan Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije iz 2009. godine ( potpisali su ga tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor Borut Pahor), u kojemu je i između ostalog utvrđeno da Arbitražni sud, kada je riječ o Piranskome zaljevu, utvrđuje tijek granice između Hrvatske i Slovenije, vezu Slovenije prema otvorenom moru i režim za uporabu morskih područja. Tim Sporazumom je predviđeno, da suci ne moraju donositi odluke samo na temelju "međunarodnog prava" za što su kompetentni, već i na temelju kriterija koji se odnose na "dobrosusjedske odnose" i "pravednost". Drugim riječima, Sud je u svome odlučivanju dobio slobodne ruke. Kada je potpisan Sporazum o arbitraži, dvije strane potpisnice nisu bile u stanju čak ni pojasniti što znače riječi "veza" i "režim2. To najbolje pokazuje tko je sastavio Sporazum o arbitraži i pod kojim okolnostima je on potpisan. Akademik V. Ibler je tada s pravom postavio pitanje "Znači li to da Slovenija nema "vezu" s otvorenim morem? Kako autori Sporazuma zamišljaju da bi Sud trebao utvrditi "vezu" i na čemu bi se ta veza temeljila ?" On je tu "vezu", s obzirom da je cijelu situaciju promatrao sa stajališta međunarodnog pomorskog prava, s pravom nazvao "zagonetna veza". (Lara BAGAR)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU