U pulskom Domu antifašista sinoć je predstavljena knjiga “Kultura hrvatskog antifašizma” o kojoj su govorili autori Drago Roksandić i Vlatka Filipčić Maligec, zatim povjesničar Davor Mandić te Krešimir Maligec u ime izdavača. Milan Radošević pojavio se u ulozi moderatora i suvoditelja projekta "Stoljeće europskog antifašizma. Istra između lokalnog i globalnog" u sklopu kojeg je knjiga predstavljena a organizatori su Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Pule i Istarsko povijesno društvo.
Knjiga se bavi Prvim kongresom kulturnih radnika antifašista koji se u Topuskom održao od 25. do 27. lipnja 1944. Roksandić kaže kako je kongres morao dokazati da narodnooslobodilačka borba nije samo pitanje vlasti nego i pitanje drugačije kvalitete života, humanije vrijednosti koje su s Drugim svjetskim ratom i fašizacijom društva temeljito dovedene u pitanje.
- On je morao dokazati da u hrvatskom društvu, u hrvatskoj kulturi postoji alternativa koja jamči drugačiju budućnost i u tome je uspio. Uspjeh je da se uopće održao, a sve o čemu se na njemu raspravljalo je anticipiralo sve kontroverze potonjega razvitka. Akteri su bili oni koji su hrvatsku kulturu činili prepoznatljivom, kaže Roksandić.
- Osim same ideje, težinu daju i sudionici poput Ivana Supeka ili Tijardovića koji će hrvatskoj kulturnoj politici davati jedan ton sve do praktički naših dana, kaže Filipčić Maligec. Tu je bio jedan od osnivača instituta Ruđer Bošković Drago Grdenić koji je još uvijek živ, pa umjetnik Vlado Kristl, glumac Sven Lasta i njegov otac. Nisu tu bili samo predstavnici kulture nego i znanosti, a kako napominje Filipčić Maligec voli se spominjati da je Supek tada prvi put govorio protiv nuklearnog oružja premda on sam kaže da nije toliko pretpostavio da će se stvoriti nešto poput atomske bombe, ali da je smatrao da bi na neki način trebalo upozoriti na mogućnost uništenja čovječanstva kroz takvo oružje.
Kongres su autori knjige opisali kao “multimedijalni događaj” na kojem je bilo između 160 i 200 sudionika, a točan je broj nemoguće utvrditi, održano je nekoliko izložbi slika i kiparskih radova te oko 270 scenskih priredbi. Neki poznati kipari zbog nedostatka materijala izlagali su skice ili slikarske radove pa je zbog toga bio mali broj kiparskih djela. Točan broj predstava je također teško utvrditi jer su neke bile ponavljane, dok su neke izvođene prije kongresa kao neka vrsta generalne probe a neke su izvedene odnosno ponovljene nakon kongresa za za članove štaba i sl., koji nisu bili sudionici kongresa. Pitanje je i što bi se od toga moglo nazvati baš predstavom, a što scenskom igrom, igrokazom ili drugim imenom. Pjesnici koji su bili prisutni na kongresu poput Jure Kaštelana su čitali svoje radove.
Još jedan važan element bio je taj da kultura predstavljena na kongresu nije bila strogo ideološki obojana.
- Na kongresu je bio više nego uočljiv kulturni pluralizam koji je isključivao kanone, to je narodnofrontovska politika, oni moraju biti inkluzivni. Da su u to doba bili instituirali ne znam kakve kanone socijalističkog realizma taj kongres ne bi bio niti moguć. Što bi Ivo Tijardović radio na kongresu, a bio je jedan od njegovih ključnih aktera? Pa Vladimir Nazor, itd. Postojala je određena koncepcija angažiranosti u umjetnosti koja nije bila redukcionistički interpretirana, kaže Roksandić. Njegova kolegica napominje da u rukovodstvu kongresa nisu bili svi članovi komunističke partije već je bilo i HSS-ovaca. (M. RADIĆ)