Predstavljanje pulskog performera, likovnog umjetnika i glazbenika Josipa Pina Ivančića zakazano je za sutra, s početkom u 19 sati, u Klubu Pulske filmske tvornice. Na programu će biti tri ovogodišnja Ivančićeva filma nastala u sklopu rezidencijalnog programa "Spajalica" riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti koja tematiziraju beskućništvo. To su kratkometražni, trominutni "Bez-dom-mi/Stereotips" i trominutni "PSS ss sss t" (snimatelj Rino Efendić), te dugometražni "Bez-dom-ni" (suradnik: Krešo Kovačiček).
Film "PSS sss sss t" nedavno je uvršten i prikazan u natjecateljskog programu 8. Festivala nijemog filma PSSST!, dok je skoro jednosatni dokumentarni Ivančićev film "Bez-dom-ni" ušao u najužu selekciju 25 filmova koji su konkurirali za nagrade 46. revije hrvatskog filmskog stvaralaštva.
U tom skoro jednosatnom filmu Pino Ivančić pripovijeda priču o ljudima koji su potpuno izvan sistema, o indiferentnosti sistema, o upitnoj suosjećajnosti društva prema "gubitnicima" i problemu brojnih neiskorištenih stambenih prostora kao potencijalnom rješenju za beskućnike.
- Iza svake sretne obitelji samo je jedna priča, a iza nesretne ih ima više ili više verzija. Postoje dvije kategorije socijalnih slučajeva: skvoteri, tzv. kreativci koji upadaju u prostore i žive i održavaju ih u održivu stanju, brineći se da ne propadaju, te klasični beskućnici koji žive u bilo kakvom takvom prostoru, u kome si mogu priuštit najminimalnije uvjete za bivanje, ili čak na klupama; koji žive na tzv. "grbači" društva i pomoći "nekog", a iza svakog tog lika/osobe je jedna sudbina, kaže Pino Ivančić".
Josip Pino Ivančić poznat je alternativnoj kulturnoj sceni već od početka 70-ih godina, kada se počinje baviti konceptualnom umjetnošću i performansom. S prijateljima stvara "mental spirit" glazbu, a pod utjecajem Beuysa takozvane "socijalne skulpture" kojima na angažirani način propituje socijalističke vrijednosne sustave, ponajprije smisao rada i poziciju radnika.
Pinova pozicija "izvan centra" i njegovo iskustvo radnika u brodogradilištu Uljanik osigurali su mu "pravo" na dodatno radikaliziranje u prostoru umjetnosti. Tijekom 80-ih spaja različite medije - glazbu, performans i likovnu umjetnost (alterrock grupa Gustaph y njegovi dobri duhovi), a od devedesetih javnosti je poznat kao jedan od najprovokativnijih hrvatskih performera ("Theater like a Life/Life like a Theater ili Život je feferon…") kao i alternativni novomedijski eksperimentator. (Z. ANGELESKI)