Predstava koja potiče na kreativno razmišljanje

Valter Roša u predstavi (A. KANCELAR)
Valter Roša u predstavi (A. KANCELAR)

Predstava Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula "Mistero Buffo" Aleksandra Bančića i Valtera Roše, nastala prema srednjovjekovnim lakrdijama Darija Foa, bila je pravo otkriće prošle kazališne sezone u Puli. O predstavi, njezinom nastajanju i uspjehu razgovarali smo s Valterom Rošom, autorom i jedinim glumcem u ovome djelu. Roša je apsolvent Odjela za ekonomiju i turizam "Dr. Mijo Mirković" u Puli. Od jeseni 2010. ozbiljnije se bavi kazalištem i pohađa razne dramske radionice u INK-u.

"Mistero Buffo" temelji se na Foovom istraživanju srednjovjekovne narodne predaje i tradicije tzv. giullara, odnosno, lakrdijaša, koji svoje teme uglavnom pronalaze u subverzivnom, alternativnom čitanju biblijskih tema. Zašto ste se odlučili za jednu takvu specifičnu i zahtjevnu temu?

Zapravo je tema odabrala nas. Naime, Aleksandar Bančić je poznavao te tekstove (zbirku monologa) i općenito rad Darija Foa (čak ga je i osobno upoznao) i uvijek mu je bila želja postaviti "Mistero Buffo" na scenu. Spletom okolnosti, Aleksandar i ja, kao član dramskog studija INK-a, shvatili smo da imamo slične svjetonazore i motivaciju za bavljenje kazalištem, što je njemu bio dovoljan razlog da mi predloži mogući projekt. Ubrzo nakon toga pročitali smo originalne tekstove i krenuli s prevođenjem s talijanskog. U početku je sve bilo eksperimentalno jer ni sami nismo znali kako će prijevod izgledati, a kamoli kako bi potencijalna publika mogla reagirati. Upravo iz tog smo razloga za početak pripremili samo jedan monolog (lakrdiju) – Bonifacije VIII., koju smo izveli za Noć kazališta 2011. Publika je odlično reagirala na moju izvedbu zbog čega nam je ravnateljica INK-a, Gordana Jeromela Kaić, dala zeleno svjetlo da idemo u realizaciju cijelog projekta. Preveli smo još jedanaest monologa koji su premijerno izvedeni 14., 15. i 16. lipnja 2012. Tematika svake od tih 12 lakrdija je izuzetno aktualna, iako je djelo objavljeno 1969. godine, a porijeklo vuče još iz srednjega vijeka. Drugim riječima, prošlost se uvijek ponavlja, a tema je naša realnost.

Cijelo vrijeme sami nosite cjelokupnu radnju, što zasigurno nije lako.

Taj trud uočili su i sami gledatelji te sam bio nominiran za Nagradu publike portala Teatar.hr u kategoriji Izvođač godine. Nisam osvojio nagradu, no to mi i nije bilo važno; samo se naći u istoj prostoriji s našim mladim i izvrsnim hrvatskim glumcima bila je velika čast. Nije lako, dapače, velik je izazov, ali i zadovoljstvo pružiti publici nešto novo, univerzalno i originalno. U početku je bilo osobito teško, s obzirom na to da se radi o monolozima, a često tumačim više likova, po uzoru na spomenute lakrdijaše. S vremenom sam se uhodao i razigrao, razvio svoju maštu i sposobnost vizualizacije, što je bilo ključno da bi se realizirala predstava takve vrste. Osim što sam sam na sceni, nema ni scenografije, ni kostima, ni glazbe – tako da je sve svedeno na samu esenciju kazališta – glumu. Ljudi ponekad misle da je dosadno gledati samo jednoga glumca na sceni, no ova je predstava dokazala suprotno. Predstava koja potiče na kreativno razmišljanje očito je i više nego dobrodošla kod publike. (V. BEGIĆ)

CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU


Podijeli: Facebook Twiter