Sve veći broj istaknutih geologa stratigrafa smatra da je Zemlja, nakon više od 11 tisuća godina epohe holocena - razdoblja klimatske stabilnosti čime je bitno omogućen dosadašnji razvoj ljudske civilizacije - vjerojatno već ušla u novu epohu - u antropocen. Tim se pojmom želi upozoriti na postupno sve veći, a sad već moguće i odlučujući utjecaj čovjeka na stanje Zemljinog sustava.
Uvodnim pojašnjenjem tog pojma u Sveučilišnoj knjižnici u Puli svoje je predavanje "Arhitektura antropocena" u sastavu Zelene knjižnice i Dana arhitekture u Istri otvorila 32-godišnja riječka arhitektica Ida Križaj Leko. Njeno je predavanje, kako je rekla, složeno prvenstveno kao osobna opsesija, a tek onda kao predavanje koje se bavi refleksijama o današnjoj arhitekturi i njenom spoju s teorijom održivog razvoja.
Antropocen ('doba čovjeka') pojam je novijeg datuma; kreirao ga je 2002. Paul Crutzen, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, za otkrića u svezi s ozonskim omotačem Zemlje.
Antropocen je, kazala je predavačica, nova epoha geološke povijesti Zemlje u kojoj su posljedice čovjekova djelovanja vidljive na promjenama eko-sustava, s ključnom ulogom industrijske revolucije i otkrića parnog stroja, nafte i struje, a koja je izazvala nagli porast stanovnika i ogroman utrošak resursa okoliša. Predviđa se da će se broj stanovnika na Zemlji do 2050. udvostručiti, uz ubrzano trošenje resursa. S druge strane, postoji "okolišni paradoks" jer se čovjek društvenim i tehnološkim inovacijama odvaja od eko-sustava i od njega više ne ovisi, a u tom kontekstu Križaj Leko navela je primjer reprodukcije okoliša na Marsu.
- Za nas arhitekte je ova tema relevantna zbog odnosa prirode i čovjeka odnosno, preciznije, prirode i kulture. Čovjek je geološki, prirodan, kao što je priroda postala dio kulture; antropocen ih izjednačava. Ukidaju se binarne opozicije prirodnog i neprirodnog, a posljedice bi trebale biti vidljive i u arhitekturi. Čistu prirodu više ne možemo ni upoznati jer u njoj ni ne živimo. Danas živimo u prostoru koji je stvoren od čovjeka i pod našom kontrolom, a nekad smo živjeli u prostoru nestvorenom od čovjeka i van naše kontrole, nastavila je Ida Križaj Leko.
Arhitekt u svakom svojem djelovanju, bar skicom i maketom, projicira budućnost, zbog čega se arhitektura 'nakačila' na teoriju održivog razvoja, koji je okrenut potrebama sadašnjih, ali i budućih generacija. Arhitektura je kao čovjekova tvorevina, uz gradnju i poljoprivredu, najtransparentniji način deformiranja i osvajanja prirode i okoliša.
Ida Križaj Leko potom je rekla: "U arhitekturi antropocena sam objekt nije presudan ni bitan, iako ja mislim da će arhitektura uvijek ostati rob objekta, a zbog zapadnjačkog poimanja materijalizacije ideje kroz objekt. Ključno pitanje koje postavljam sama sebi jest je li je moguće baviti se uvriježenom arhitekturom, legislativno priznatom, a da ne uključuje ništa što je 'zeleno'. (Z. ANGELESKI)