"Vile s Učke", s podnaslovom "Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaje" naslov je knjige Eveline Rudan koja će biti predstavljena u četvrtak, 1. prosinca, prvoga dana Sajma knjige u Istri u pulskom Domu hrvatskih branitelja s početkom u 17 sati.
Evelina Rudan od 2000. godine zaposlena je na Katedri za usmenu književnost Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a od 2013. kao docentica. Objavila je četiri zbirke poezije te jednu slikovnicu.
- Kako se rodila ljubav prema nadnaravnim bićima i usmenom predajom, je li je to bilo još tijekom djetinjstva?
- Što se tiče nadnaravnih bića - nije. Nije ni približno, ne samo da me nisu previše zanimala nadnaravna bića nego sam i kasnije kao čitateljica radije čitala "Sirius" nego npr. "Najljepše bajke svijeta", draži su mi, barem jedno vrijeme, bili Erich Kästner i Mark Twain nego npr. Tolkien. Zanimljivijima su mi se činile djedove afričke putešestvije, nego pustolovine Ivice i Marice. Ali ono što me jest zatravilo već u ranom djetinjstvu, to su dobri pripovjedači i pripovjedačice, sposobnost da se oblikuje dobra priča, taj neki fluid koji se stvori uvijek oko ono dvoje – troje koji znaju pripovijedati. Situacije u kojima slušam šantula Marija iz Žgombini i mog dida dok dide pali jednu od dvije cigarete koliko mu je bila dnevna mjera. Ili u nešto kasnijoj dobi moga teca Slavketa, ili situacije u kojoj moja mama i teta Rina pripovijedaju zrmani Sanji i meni priče o svom djetinjstvu, ili način na koji barba Bože i barba Romano Kosićovi (iz Benčići) za neke fešte izmjenjuju red pjesme, red priče. Ili susreti s Tetom, susjedom i koju smo svi zvali Teta jer ju je tako zvao i barba Berto kojem je ona bila pomajka. Ona je pripovijedala tihim, toplim, mekim, baršunastim glasom dok bismo se u lipnju častile šumskim jagodama koje mi je ona ubrala. Čak sam, čini mi se, više pamtila boju njezina glasa, način na koji usporava i ubrzava na ključnim mjestima priče nego sam sadržaj. Ili način na koji logično i duhovito svoje priče o zapravo traumatskim događajima (npr. bijegu sela pred Nijemcima) pripovijeda šantula Milica Benčić iz Rudani. Zanimanje za nadnaravna bića došlo je puno kasnije (mislim da je i ne znajući blagim krivcem bio i Drago Orlić) i došlo je više iz interesa za priču i mehanizme priče odnosno iz interesa kako žive priče koje tematiziraju rubne i dijelom, u javnoj percepciji zazorne teme. Osim toga, predaja me zanimala kao primjer upravo kompozicijski iznimno fleksibilnog žanra.
- Dok je u bajci, prema Lüthiju, susret naravnog i nadnaravnog razumljiv, u predaji je to drukčije, postaje glavnom temom. Predaja na neki način upija, sažima mitski svijet?
- Da, bajke se čudesnom, fantastičnom ne čude, na istoj se razini pojavljuju i posve obične i dokazive stvari i one posve nemoguće poput sposobnosti nevidljivosti ili čarobnih čizama s kojim se prevaljuje sedam milja. To je nečuđenje i stvar jakog fikcionalnog ugovora koji imaju one kao žanr i na koji pristaju i pripovjedači i recipijenti. S predajom je drukčije, ona s jedne strane tog ugovora o fikcionalnosti nema, ona pripovijeda neki tip znanja, ali pripovijeda u nekim žanrovskim okvirima i njezino je poetsko više ostavljeno na milost pripovjedača. Mitske/demonološke predaje bave se upravo prodorom nekozmizirana, neuređena svijeta Kaosa u ovaj uređeni Kozmos i to im je ono mjesto oko kojeg se okupljaju, one se tome istodobno i čude i upozoravaju na to čemu se čude i jednim dijelom takav odnos očekuju i od svojih pripovjedača i od svojih recipijenata.
- Ovdje ste i odredili predaju prema bajci te definirali tri oblika predaje – kronikat, memorat i fabulat. Je li je ta podjela, odnosno odredba definitivna?
- Zapravo to je definirao još švedski folklorist Karl von Sydow, a ono što sam ja htjela pokazati to su s jedne strane zamjerke koje su se toj podjeli stavljale na teret u kasnijim istraživanjima i pokazati moguća problematična mjesta i tih zamjerki, posebno onih vjerojatno najpoznatije svjetske istraživačice predaja Linde Dégh, a bilo mi je drago da za ispitni materijal tih književno-teorijskih polemika mogu koristiti tekstove zapisane na domaćem terenu. Inače, u književnoj teoriji naravno gotovo nikad nijedna odredba nije baš posve definitivna. No, ta mi je rasprava bila potrebna kao uvod u pokušaj iznalaženja novih alata za analizu predaja.
- Kakav je bio proces dolaženja do kazivača?
- Detektivski. Upregla sam i predistraživačko iskustvo i prijašnja poznavanja nekih dobrih pripovjedača i pripovjedačica, zatim gnjavila sam prijatelje i prijateljice, rodbinu i susjede ili da mi pripovijedaju ili da me odvedu do kazivača koje ja nisam poznavala. Htjela sam, osim toga, imati kazivačke situacije u kojima dolazim najavljeno kao i one u kojima se pojavljujem nenajavljeno da vidim je li i tako moguće. U Lanišću, zahvaljujući gospođi Mariji Buždon bilo je moguće i tako.
- Kako biste najkraće definirali ulogu nadnaravnih bića?
- Najkraće objašnjenje je da im je uloga prilično raznolika i da ovisi od konkretnog protagonista (razlikuju se uloge vila, štriga, orka, krsnika …), kao što su raznoliki i razlozi zbog kojih se o njima pripovijeda, ali tri glavna koja su se iskristalizirala su: upozoravanje na opasnost prodora Kaosa u uređeni svijet, svojevrsni tip strategija otpora institucionalnim znanjima, i, u ovom pripovjedačkom trenutku (odnosno pripovjedačkom trenutku mog istraživanja): svijest o baštini predaka. No, uloga ne toliko nadnaravnih bića (vila, orka i sl.) koliko bića s nadnaravnim sposobnostima (krsnika, štriga) mogla je biti i u funkciji smještanja na izdvojenu pozicije, od kojih su neke mogle biti na korist, a druge na priličnu štetu izdvojeniku.
- U kojim krajevima Istre se najčešće nalazi orko?
- Orko ili mrak je zapravo slično biće, ali oni moji kazivači koji su znali za jedan naziv, znali su i za drugi. U gruboj podjeli orko je nešto češći među Vlahima, a mrak među Bezakima.
- Koje su bile najveće poteškoće prilikom zapisivanja tema iz istraživanja?
- Transkripcija snimljenog materijala bila je najveći problem jer je iziskivala puno strpljenja, dobar sluh i ponavljanje postupka nekoliko puta. I kad sam tako i ponovila nekoliko puta, svejedno bih otkrila da mi se znalo dogoditi da sam se prečula. Ili da sam ponegdje čula nečeg čega nije bilo.
- Kakvo je bilo pripovjedačko umijeće kazivača i kazivačica?
- Nemam ovdje dovoljno prostora za nabrojati sve, a svima sam zahvalna, no nekako mi se čini poštenim da barem neke nabrojim, možda upravo one s kojima sam najdulje bila jer su najviše znali kao i one čija je izvedba (dakle ne sam tekst, nego i svi izvantekstovni elementi, glasovne vrednote, mimika, geste) osiguravali, barem meni, najveći estetski užitak koji u tekstualnom obliku nikad do kraja nije prenosiv. Takve su sjajne pripovjedačice bile Albina Šugar i Milka Frančula iz Sutivanca, Jakov Raponja i njegova supruga Pina iz Krnice, otac i sin Ivan i Srećko Radolović iz Marčane, Olga Pokrajac iz Rovinjskog Sela, Marija Bratulić iz Gljušćići, Šime Erman i Petar Rajko iz Kringe, Mikula Marić iz Marići, sin i majka Ida i Toni Šestan iz Cerovlja, Marija Buždon iz Lanišća, Agneza Vale iz Pule, ali su joj priče bile uglavnom rakljanske, Ceranke: Marija Zec iz Zeci, Kate Kuhar iz Žavori, već spomenuta Milica Benčić iz Rudani, a zajedno s njom pripovijedala mi je i Kriština Benčić da navedem samo one starije, bilo je tu i mlađih koji su poznatiji po drugim talentima poput npr. Vedrana Rimanića, Roberte Razzi i dr. Jedan dio njih, poput npr. sestara iz Sutivanca imale su dovoljno građe za obradu cijelog niza žanrova od bajke, pjesama, molitvica, zagonetki itd., iako sam za ovu konkretnu knjigu o kojoj govorimo koristila samo predaje.
- Koja je vrsta istraživanja sada u fokusu Vašeg interesa?
- Već neko vrijeme me zanimaju balade iz perspektive prostornog obrata, zatim i dalje načini na koje se komunikacijsko i kulturno pamćenje ostvaruje i osigurava u usmenim pričama. Onda na primjer odgovori na pitanja koja se samo naizgled čine sitna, tipa kako to da su u tradicijskog kulturi koja je patrijarhalna, najvažniji, višestruko nadzastupljeni protagonisti poslovica: majka i brat, a ne npr. otac i sin, zatim kako kulturni memi tradicijske kulture zaposjedaju popularnu kulturu i što se s njima u njoj događa. Sa studentima i studenticama redovito čitam suvremenu hrvatsku prozu iz perspektive intertekstualnih, zapravo i intermedijalnih veza s nekim oblicima usmene književnosti, kreativnim strategijama autora pisane književnosti u 'razgovoru' s usmenim pripovijedanjem, ne nužno samo onima koji pripada prošloj nego i suvremenoj živoj pripovjedačkoj kulturi. Ili recimo pitanjima što je to zajedničko suvremenoj kulturi društvenih mreža, blogova i sl. s onom usmenom. Pa ako hoćete i u kakvoj su vezi slaba osjetljivost za jezik, za način oblikovanja rečenice, za riječi (od lokalnih govora do žargona) s izostankom kritičkog promišljanja. (Vanesa BEGIĆ)