- Dobar dan. Imate li Laško pivo, pitam trgovca u Ulici Sergijevaca. - Vlaško?
- Ne, Laško, ponavljam.
- Kako ste ono rekli, vlaško?
- Ne, Laško.
- Čini mi se da ste rekli vlaško, uporno mi odvraća, podrugljivo buljeći u mene. I dok u nevjerici slušam kako me i peti put "nije dobro čuo", pomislim da bi baš bilo slatko raspaliti ga po bezobraznoj labrnji, pa da konačno iscijedi odgovor koji želim čuti. No, to nije civilizirano, a i kažnjivo je, pa svoj bijes uobičajeno kanaliziram i ošinem ga čuvenim zmijskim pogledom. Oči mi više nisu modre, poprimile su boju mora kada nad njim brije škura bura, a zjenice su sitnije od najsitnije točkice u vašim najdražim novinama.
Preko puta ove, u Ulici Sergijevaca nalazi se prodavaonica čarapa poznate talijanske marke. Iako mi trebaju samo obične najlonske čarape, napadno ljubazna prodavačica me, kakti usput, mitraljira:"Evo, imamo super povoljnosti, ako kupite pet pari muških čarapa, cijena je dvostruko niža. A ako kupite pet pari dječjih najlonki (…) To vam se stvarno, ali stvaaarno isplati! I dok ignorantski uzimam čarape koje mi trebaju, avaj! Stiže druga prodavačica, tajfun koji ne možete preživjeti. Od tolike količine ljubaznosti i popusta padam ničice. Bježim van. Spašavam živu glavu.
U jednoj pekari na pulskoj tržnici gotovo uvijek morate odslušati dijalog prodavačica i tek nakon što se one "napričaju" možete dobiti ono po što ste došli. U trećoj vas prodavaonici naprosto ignoriraju, ne postojite, nevidljivi ste, a u četvrtoj vam trgovkinja "dašće za vratom", promptno pospremajući sve što dotaknete. Jedan trgovac pristao je pustiti me u kožarsku radnju pet minuta prije zatvaranja "samo ako sam kupac".
U jednom takozvanom elitnom, sada zatvorenom restoranu u Pješčanoj Uvali, naručenu Colu, iako sam bila jedini, očito i neželjeni gost, nisam dočekala. Dobrostojeća profesorica i prevoditeljica kazala mi je da je jednog lijepog sunčanog dana baš bila raspoložena "špendati tri miljar kun" na torbu i cipele, ali joj to nije uspjelo jer ju je prodavačica u pulskoj trgovini skupocjenih torbica ignorirala.
Većina trgovaca i ugostitelja ne spada o gornju kategoriju jer bi inače vjerojatno većina njih ostala bez kruha. Srećom, vrlo su rijetki i brutalni incidenti poput nedavnog u Poreču, kada je ugostitelj slomio čeljust nizozemskom turistu. No, slučaj je potaknuo raspravu o odnosu ljudi koji rade u uslužnom sektoru prema klijentima, o tome kako bi se dobar ugostitelj ili trgovac trebao ponašati da bi zadržao i vratio gosta u svoj lokal.
Nekolicinu pulskih ugostitelja i trgovaca upitali smo što je ono što čini dobrog uslužnog radnika i na što treba obratiti pozornost u odnosu s gostima.
Igor Banožić, koji u pulskoj pizzeriji Pompei radi kao konobar već deset godina, jedan je od onih vječno nasmiješenih i ljubaznih ljudi zbog kojih vam je drago i ugodno sjediti u dotičnom lokalu. Pitamo ga koji je recept za ljubaznost.
- To je i dio osobnosti ugostitelja ili radnika. Dobar konobar treba biti jako prilagodljiv, susretljiv, ali i psiholog. Moram osjetiti kako gost diše, je li tmuran ili nije. Ja, nažalost, nikad ne smijem biti tmuran. Gost je uvijek u pravu i moram mu izaći u susret, prilagoditi mu se, pristupiti s osmijehom. Ne mogu točno ocijeniti što gost želi, ali mu mogu sugerirati, predložiti neko jelo, pitati ga što voli, a što ne voli. Osmijeh je lijek za sve i čini 90 posto uspješnog odnosa s gostom. Ne smijete mu dosađivati stalnim pitanjima, nego biti diskretno prisutan da biste stigli reagirati ukoliko bi nešto zatražio, otkriva nam tajnu zanata Banožić, te uz osmijeh dodaje da bi o ovom poslu mogao napisati knjigu. (M. VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU