I do Hrvatske je stigla morbidna, no prije svega opasna on-line »igra« naziva Plavi kit (Blue Whale) u kojoj administratori, sakriveni iza »deep web« domena u Rusiji, mlade, uglavnom tinejdžere, preko društvenih mreža, ponajviše Instagrama i Snapchata, pozivaju da se uključe u 50-dnevnu igru tijekom koje djeca moraju izvršiti jednako toliko, 50 zadataka, i dokumentirati ih, a posljednji je zadatak – samoubojstvo. Igra se proširila Rusijom, Kazahstanom i Kirgistanom te Ukrajinom, općenito bivšim republikama SSSR-a i, neslužbene su procjene ruskih medija, od 2013. godine naovamo rezultirala s više od stotinu samoubojstava djece u dobi do 16 godina.
Policijske istrage s igrom povezuju petnaestak samoubojstava, dok njeni organizatori policiji zasad izmiču. I britanska je policija upozorila roditelje da obrate pažnju, dok su i hrvatskim tinejdžerima počeli stizati pozivi da se igri pridruže, ali u puno većoj mjeri stižu upozorenja drugih tinejdžera da se na »igru« ni slučajno ne odazivaju.
Jesi li siguran?
»Do you want to download something from the internet to play a game?«, odnosno »Želiš li s interneta skinuti nešto za igranje?«, glasi prvi poziv s nepoznatog profila iz »deep weba«, stranice do koje se vlastitom pretragom ne može doći lako. Odazove li se tinejdžer na prvi poziv u igru, sljedeće će pitanje glasiti »Jesi li siguran? Povratka nema« nakon čega mu se pojašnjava kako igra znači izvršavanje 50 zadataka, krajnje morbidnih, koji završavaju samoubojstvom kao »nagradom«. Zadaci su, između ostalog, penjanje na rubove krovova, urezivanje lika kita žiletom po tijelu, buđenje usred noći, neprekidno gledanje horor filmova i slično, a na kraju i samoubojstvo.
– Ako se priključiš, saznat će kako se zoveš, tko su ti roditelji, sve o tebi, prijetit će ti ubojstvom roditelja, što će stvarno i učiniti... Svaki dan zadatak je sve gori, 45. dan se morate početi rezati u obliku plavog kita i to slikati. Ako ne slikaš ili ne napraviš, gotov si. Na kraju, 50. dan, izazov je da se ubiješ... – stoji u upozorenjima na igru koju si tinejdžeri »šeraju« u Hrvatskoj, upozoravajući jedni druge.
Radio Slobodna Europa se, kako bi istražio o čemu se radi, lažnim profilom 15-godišnjakinje prijavio u igru, nakon čega je uslijedilo pitanje »Jesi li sigurna? Nema povratka«, te uz napomenu kako svaki zadatak mora biti marljivo ispunjen, a o igri nitko ništa ne smije znati.
»Kad završiš zadatak, pošalješ mi fotografiju. Na kraju igre umreš. Jesi li spremna?«, napisao je administrator. Na pitanje novinara »A što ako želim izaći?« uslijedio je odgovor »Imam sve informacije o tebi. Oni će doći po tebe«. Prvi zadatak bio je urezivanje simbola igre »f58« na ruku. Nakon što su novinari administratoru poslali fotošopiranu fotografiju ispunjenog zadatka, administrator se prestao javljati. Poslali su istu poruku na još nekoliko profila, ali su bili blokirani.
Istraga u Sibiru
Točno je da administrator, koji šalje poziv u igru, prijavom u igru hakira podatke o prijavljenom, dakle sve što u mobitelu, laptopu ili nekom drugom uređaju ima, čime onda može prijetiti djetetu i ucjenjivati ga. Igru je, jednom kad se u nju uđe, nemoguće deinstalirati, što znači da se iz nje može izići samo prestankom korištenja mobitela. Administrator s djecom tijekom igre »razgovara« o besmislu života i postojanja, navodi ih na razmišljanje u kojem ništa nema smisla niti vrijedi vikati, »kad nitko ionako ne sluša«. Ruska je policija uhitila nekoliko osoba zbog sumnje da su povezane s ovom igrom, no ubrzo su bili pušteni.
Jesu li Julija Konstantinova i Veronika Volkov, stare 16 i 15 godina, koje su u veljači zajedno skočile s nebodera u Čiti u istočnom Sibiru, žrtve manipulacije u igri Blue Whale, tamošnja policija nije uspjela utvrditi. Julija je kao zadnju poruku na društvenim mrežama ostavila samo »Kraj«, dok je Veronika napisala »Smisao je izgubljen... Kraj«. Prije samoubojstva obje su često ostavljale poruke kako »osjećaju da sve polako gubi smisao«, ili »Ja sam samo duh«.
U Sibiru je otvorena istraga oko nekoliko slučajeva u kojima su djeca pokušala samoubojstvo, ili su, nakon uključenja u igru, od nje ipak odustala te ju prijavila odraslima. Direktor jedne škole u Sibiru prijavio je policiji anonimni poziv u kojem mu je rečeno da se jedan učenik škole pridružio »grupi smrti« i uskoro planira samoubojstvo, a policija je identificirala i djevojku koja je prijavila da se iz igre isključila jer nije željela slijediti zapovijedi, ali je u strahu da mnogi njeni vršnjaci neće izići. Ruski list »Novaya Gazeta« prošle je godine naveo podatak kako je između studenog 2015. i travnja 2016. godine samoubojstvo izvršilo 130 ruskih tinejdžera, djece iz dobrih obitelji, koji su bili članovi opasnih internetskih igara. »Administratori u toj igri su znali sve o njima – navike i želje, ambicije. Djevojkama zabrinutima za izgled govorili su da su debele, nesigurnim dječacima da su 'luzeri' koji nemaju što raditi na ovom svijetu, odnosno da postoji neki drugi svijet za koji su baš oni odabrani«, piše ruski list. Lani je policija privela 21-godišnjaka za kojeg se sumnjalo da je organizirao osam različitih grupa koje su između 2013. i 2016. godine poticale samoubojstva, no pušten je na slobodu. U slučaju se spominjalo da je zbog takvih poticaja samoubojstvo napravilo 15 tinejdžera, dok ih je petero spašeno u zadnji čas.
Dvosjekli mač
Jednako kao o drugim opasnostima – alkoholu, drogi, nasilju i ostalome – s djecom otvoreno o ovome treba razgovarati, savjetuje psihijatar Davor Bodor iz Psihijatrijske bolnice Sv. Ivan u Zagrebu, jedan od pokretača i voditelj nedavno pokrenute dnevne bolnice za liječenje ovisnosti o internetu. Na pitanje može li djeci upravo nakon upozoravajućeg razgovora o ovakvoj opasnosti ona postati interesantnom, ako »naginju« takvim stvarima i »mističnom«, psihijatar odgovara kako onda s djecom ne bi nikad razgovarali ni o alkoholu, drogi, ovisnosti o kockanju te ostalom.
– Djeci moramo reći gdje se i kakve opasnosti kriju i da, suoče li se s njima, moraju o tome s roditeljima razgovarati. Svakako ih treba upozoriti da im, koliko god im se nešto čini privlačnim i njima bliskim, u tome neće pronaći rješenja, dapače. Treba ih otvoreno suočiti sa svim mogućim posljedicama i dati im do znanja da za bilo koje probleme rješenje trebaju potražiti od obitelji, na koju uvijek mogu računati – ističe psihijatar.
Trebaju li roditelji redovito kontrolirati sadržaj mobitela svoje djece i njihovu korespondenciju, pitamo profesoricu pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Editu Slunjski. Odgovarajući, kako napominje, ponajprije kao roditelj, ona smatra da je to dvosjekli mač, jer su roditelji odgovorni za dijete pa onda trebaju i znati što njihovo dijete radi, no istovremeno na taj način može biti narušen odnos s djetetom, koje će svoju poštu početi sakrivati. Kako napominje, pitanje je koliko roditelji, čija su djeca tehnološki naprednija od njih, uopće mogu pratiti što se sve u njihovim mobitelima i laptopima događa, pa je onda i roditeljska kontrola zapravo površna. Ako komunikacija u obitelji nije otvorena i odnosi s djecom su površni, zaključuje profesorica, onda će i utjecaj koji roditelj ima na dijete biti takav, u svakom slučaju nedovoljan. (NL)