Iako se i kiša malo poigrala programom u Areni, tek da malo začini ili osvježi užarenu atmosferu, nažalost, više u zraku nego na platnu, sve pomalo ide (dosadnom) kraju. Tri filma šestog dana opet su svojevrstan prilog sveopćoj zbunjozi - ni jedan hrvatski, a sva tri u Hrvatskom programu – makedonski i na makedonskom "Oslobođenje Skoplja" u režiji hrvatske delegacije oca i sina, Rade i Danila Šerbedžije i pravog duha svega, scenarista i autora istoimenog kazališnog predteksta Dušana Jovanovića. Naravno, u glavnoj ulozi je Lucija Šerbedžija. Na kraju je ovaj obiteljski film izvan konkurencije, jer je jedan od mnogih producenata i Mike Downey, koji je ujedno i član Umjetničkog odbora koji bira program. Prikazan je i nizozemski "Puni udar" Davida Verbeeka i na kraju islandski "Vrapci" Runara Runardssona, u kojemu opet igra Rade Šerbedžija. Dakako, zbog manje-više hrvatske koprodukcije filmovi su dio ovog programa.
Fellinijevski lik
Naravno, pravo je maltretiranje što nam se gura da moramo gledati ama baš svaku koprodukciju, ili Nukleus suradnju, kažem ama baš jer se po tom principu moglo prikazati i onu dansku konroverzu o zločinima koji su snimljeni na naš račun a drugi ih napravili. Ovaj uvod shvatite kao svojevrsni nadomjestak onome što ću o filmovima nakon ovoga pisati, a i nema se baš previše materijala za neku čvršću i potrebnu analizu. Sve nekako ujednačeno i bez priče, niti kritiku previše zaokuplja, a i sami su organizatori neke stvari izostavili ispred očiju publike - da ju dodatno ne davi. No, obitelj Šerbedžija iz nekoliko razloga polaže pravo na filmsko izdanje Jovanovićevog djela; ulogama u samoj predstavi i Rade i onda malog Danila, kao i želji da se to prenese na veliki ekran, a i otac Silvije Stojanovske (Lenče) igrao je u makedonskom izdanju predstave.
Na kraju smo dobili solidno produciran film, nažalost ne dovoljno dramaturški i emocionalno izbalansiranu priču, pogotovo ne u momentima kada moramo shvatiti odnos majke-sestre-supruge koju igra Lucija Šerbedžija, u srazu prije svega s njemačkim satnikom (vrlo dobar Mikko Nousiainen), što je već na filmu na neki način ovjekovječila Liliana Cavani u «Noćnom portiru», s Charlotte Ramplig i Dirkom Bogardom još 1974. (kada nekako nastaje i ova drama). U teatru je taj direktan sraz s glumcima lakše moguć, ovdje su kamera i režija ti koju umjesto nas doživljavaju, možda je onog trena u špajizi deportirane židovske obitelji iskra povjerenja između njih dvoje zapalila budući odnos (ne)povjerenja.
Rade u ulozi pretučenog i potom defektnog Georgija možda i previše afektira i odvlači pažnju od mnogo važnijeg doživljaja malog Zorana (izvrsnog Davida Todosovskog), koji je opet čisti fellinijevski lik, ali sretno odabran. (Mate ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU