Na glavno pitanje može li se subverzija izraziti kroz građeni oblik, pulski arhitekt i predsjednik Društva arhitekata Istre Emil Jurcan u prvom je predavanju prije mjesec dana, referirajući se na pojedine istaknute teoretičare, našao potvrdan odgovor u grobnici ili spomeniku, dok su u drugom predavanju to bili privremena instalacija ili simulacija.
U ovotjednom završnom, trećem izlaganju u Galeriji Poola, Jurcan je u analizi procesa proizvodnje, pored Rema Koolhaasa, pažnju usmjerio na rad britanskog teoretičara arhitekture Kennetha Framptonua
Potonji je analizirao proces globalne komodifikacije u arhitekturi. Prvo se događaju promjene u regulaciji tržišta u SAD-u 70-ih ("anti-trust laws", Nixon, deregulacija tržišta), zatim EU uvodi slične zakone u nacionalne legislative tijekom 80-ih godina; a traje i edukacija koja proizvodi radnu snagu za nove proizvodne odnose (Bolonjski sustav; školovanje se skraćuje, ukidaju se kritičke metode u pedagogiji, uvode se predmeti o osnovnom tehničkom znanju, naglasak na brzim izmjenama trendova u arhitekturi). Paralelno se događa proces okrupnjavanja građevinske industrije i pojava Project managera kao nove figure u procesu gradnje.
Otpor tim procesima vodi Framptona u naglašavanje potrebe za kritičnom misli u arhitekturi, suprotstavljanjem automatiziranom svijetu globalne građevinske industrije te senzibilnom, zanatskom pristupu obradi materijala.
Upravo taj tektonski pristup oblikovanju, prema Framptonu, skriva poetski i kognitivni aspekt koji je srž svake arhitekture. On postavlja oblikovno pitanje u ontološku sferu kako bi izbjegao komodifikaciju arhitekture i njeno pretvaranje u robu, pozivajući se pritom na misao Martina Heideggera da je "bit umjetnosti sebe-stavljanje istine bića u djelo". Tako ispada da se subverzivnost u arhitektonskom, kao i bilo kojem drugom stvaranju, svodi na pitanje: "Što određeni predmet uistinu jest? (Z. ANGELESKI)