Tisuće hrvatskih građana koji u Hrvatskoj zbog neispunjavanja uvjeta i prezaduženosti nisu mogli dizati kredite, u razdoblju od 2005. do 2013. godine svoje financijske probleme rješavali podizanjem hipotekarnih kredita kod desetak austrijskih banaka koje u svom nazivu nose ime poznate Raiffeisenbank.
U kontakt s bankama, po pravilu i ciljano smještenim u malim austrijskim selima, uglavnom su dolazili preko glavnog posrednika, 74-godišnje slovenske državljanke Ivanke Krajnc iz Ptuja koja je o ovoj temi s nama odbila razgovarati jer joj je "preskup telefonski impuls". Ona je pak u kratkom vremenu u Hrvatskoj pronašla posrednike koji su za nju i austrijske banke pronalazili nove klijente.
Gotovo cijelo desetljeće je sustav funkcionirao besprijekorno: hrvatski građani koji su u bankama koje su poslovale u Hrvatskoj bili na crnim listama, kredite su bez problema, ali pod uvjetom da pod hipoteku moraju staviti vrijedne nekretnine, dobivali od austrijskih banaka. Naizgled je sve bilo regulirano zakonima i logikom bankarskog tržišta: netko je nudio, a netko tražio kredit.
No, rekonstruirajući način ugovaranja i isplate takvih kredita kroz posjed brojnih dokumenata i iskaza osoba koje su ili podizale kredite ili posredovale u njihovom dobivanju, došli smo do zaključka da se radi o krajnje sumnjivom poslovanju.
Zvuči nevjerojatno da su hrvatski građani kredite koje su u gotovini dobivali u austrijskim bankama u Hrvatsku unosili bez bilo kakvih prijava, iako postoji odredba HNB-a da za kreditne poslove s inozemstvom postoji obveza njihovog registriranja u HNB-u zbog potreba sastavljanja platne bilance, stanja inozemnog duga i stanja međunarodnih ulaganja.
Uglavnom, nosilo se i po 200, 300 tisuća eura. Novac se preko granice uvijek prenosio potajno, a često u torbama i vrećicama. Ponekad su keš hrvatskim građanima u Hrvatsku osobno donosili i direktori iz desetak austrijskih Raiffeisen banaka u kojima su se oni zaduživali! S druge strane, isplate kreditnih rata obavljale su se po kafićima, potvrde su se pisale i na ugostiteljskim računima, običnim papirima bez bilo kakvog službenog pečata, ali i na paragon-blokovima koji služe za najjednostavnije izdavanje računa, a ne za plaćanje kreditnih rata.
Novac je u Hrvatsku stizao bez nadzora i nigdje se službeno nije evidentiralo tko se, kod koga, na koji rok i u kojem iznosu zaduživao. (Robert FRANK/NL)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU