Nije prvi put da braća Coen svoje filmove posvećuju nekim referentnim mjestima američke kulture, a svi oni koji ih vole i kada od ničega znaju napraviti remek-djelo - onaj prvi umjetnički filmski doseg koji ujedno može biti i ugodna zabava, kao što je slučaj s filmom "U glavi Llevyna Davisa" - sjetit će se niza njihovih naslova koji se vraćaju u prošlost kako bi na površinu izvukli uvijek dobrodošle poruke.
Naime, ovdje je riječ o posveti američkom folku s početka 60-ih, za što je navodno poslužila i biografija pjevača Davea Van Ronka, njujorškoj sceni i klubu Gaslight, ne da bi se u nekoj dokumentarističkoj maniri osvijetlili neki likovi ili momenti, već kako bi se kroz lik tankoćutnog glazbenika Llevyna Davisa, kojega igra (i pjeva) Oscar Isaac pokazala životna spirala u kojoj za jednog nema uspjeha dok drugi ne potone.
Na tom putu od ničega do prave ode životu i uspjehu, za što su braća Coen pravi maheri, tri su poveznice: glazbenik dosljedan u svom pozivu i odnosu prema glazbi (umjetnosti), kauč i mačka, kao neki fetiši koji ne samo da određuju tijek radnje, već i karakteriziraju ono što je, recimo, kod pravih majstora trilera predmet spoticanja i uzrok svih nesporazuma. Davisova sudbina je metafora svih onih koje je životni put zatekao u prijelomnim vremenima. To posebno naglašavaju gro planovi u kojima dominira osobnost likova, a manje sam okvir u kojemu se sve dešava.
On je na pragu uspjeha i baš tada mu umire prijatelj s kojim je tvorio duo, onu drugu stranu potrebne harmonije. Taman snimi novu pjesmu koja miriše na uspjeh - zbog besparice uzima keš i time se odriče autorstva, cura mu Jane (Carey Mulligan) ostaje trudna i odabire drugoga s kojim će živjeti i nastupati (Justin Timberlake), menadžeri se dvoje između njega i onoga nečega što se već osjeća u zraku da nadolazi i u čemu se nazire nekakav iracionalan strah.
U tom kretanju s gitarom u ruci i bez kaputa po hladnoći Davis je poput Joba strpljiv i uporan da svima bude po volji a da pritom ostane koliko-toliko svoj, što je, priznat ćete, već unaprijed izgubljena bitka, od kauča do kauča, od stana do stana, od producenta do producenta… Coeni fantastično redaju anegdote, onaj poseban židovski humor koji vas osvaja sa zadrškom, a sve je k tome popraćeno i glazbenom podlogom. (M. ĆURIĆ)