Devet godina nakon što je uspostavio prvi telefonski poziv, Alexander Graham Bell izveo je novi eksperiment: na navoštenom kartonskom disku 15. travnja 1885. snimio je sebe kako kaže: "Čujte moj glas - Alexander Graham Bell".
Disk je u zbirci prvih zvučnih zapisa muzeja Smithsoniana 128 godina čekao digitalno doba, a tada su računalna znanost, jedan rukopis i malo kopanja po arhivama potvrdili da je riječ o jedinom poznatom zapisu Bellova glasa.
Carlene Stephens, kustosica u Smithsonianovu nacionalnom muzeju američke povijesti, prvi je put vidjela taj disk i još četiristotinjak drugih predmeta zvučne građe iz Bellove donacije još 1974. kad je počela raditi, ali tada se nije usudila dirati ih.
"Njihova eksperimentalna narav i krhko stanje učinili su ih neprikladnima za reprodukciju", napisala je Stephens u e-mailu Reutersu.
"Znali smo da su ti predmeti važni za ranu povijest snimanja zvuka, ali smatrali smo da je nemoguće reproducirati ih pa smo ih pohranili i nadali se da će doći dan kada će reprodukcijska tehnologija uznapredovati i omogućiti nam da ih preslušamo.
Taj je dan stigao 2008., kad je Stephens saznala da su znanstvenici u kalifornijskome nacionalnom laboratoriju Lawrencea Berkeleyja uspjeli reproducirati deset sekunda francuske narodne pjesme "Au Clair de la Lune" sa snimke iz 1860. Bio je to zvučni zapis na začađenom papiru, gotovo tri desetljeća stariji od najstarije snimke koja se može reproducirati, a koju je snimio Thomas Edison 1888.
Stephens je stupila u kontakt s Carlom Haberom iz Berkeleyja i Peterom Alyeom iz washingtonske Kongresne biblioteke. Oni su izabrali šest zvučnih zapisa, među ostalima i onaj koji će se poslije pokazati kao snimka Bellova glasa, i napravili trodimenzionalne slike ultravisoke definicije.
Haber je s kolegom s Berkeleyja Earlom Cornellom uz pomoć algoritma pretvorio tu sliku u zvuk a da nije dotaknuo krhki izvorni disk. Sustav kojim je to učinjeno zove se IRENE/3D, što je kratica za Image, Reconstruct, Erase Noise, Etc (sliku rekonstruirati, buku izbrisati, itd.).
Na snimci se uglavnom čuje Bell kako uz jak škotski naglasak izgovara niz brojeva, zatim dolarske iznose, npr. "tri i pol dolara", "sedam dolara i 29 centa" te na kraju "3.785,56 dolara".
Stephens kaže da se iz toga može zaključiti da je Bell razmišljao o proizvodnji stroja za snimanje. Nakon toga počeo je postupak dokazivanja autentičnosti snimke, usporedbom s rukom pisanim transkriptom snimaka. Transkripte je potpisao Bell, a u 2011. Patrick Fraser, povjesničar zvučnih medija sa sveučilišta u Indiani, popisao je bilješke uz diskove iz Smithsonianove zbirke. (Hina)