Prije dva tjedna koncert Plavog orkestra u Kaštelir-Labincima odgodila je hladnoca, no sutra ništa nece sprijeciti nastup jedne od najpopularnijih grupa s podrucja bivše države. Tim povodom popricali smo s pjevacem, gitaristom, tekstopiscem i kompozitorom, pa možemo reci i zaštitnim znakom benda - Sašom Lošicem.
Kada ste kao bend zadnji put nastupili u Istri?
- Zadnji put sam bio gost prošle godine, na otvaranju sezone Ulysses teatra, na poziv mog prijatelja Rade Šerbedžije koji je za tu priliku priredio solisticki koncert. Ljudi su nas toplo primili, bio je to nezaboravan koncert.
S Plavim orkestrom smo zadnji put bili u Umagu na onom lijepom teniskom stadionu. U Istri smo, inace, održali neke od najboljih koncerata u dugom životu benda. Sjecam se 1998., na ?oserovom memorijalu nas je baš pulska publika vratila i dala razlog da se ponovo okupimo. Dala nam je snagu svojom reakcijom.
Tada nismo imali ni gitarista. S nama je na scenu izašao naš producent Nikša Bratoš. Nisu nam dali da sidemo s nje. Kod Istrijana nema foliranja, ili te prihvate ili te ne prihvate.
Kako je nastala pjesma "Ako su to samo bile laži"? U refrenu kao da se opravdavate što ste nekad bili popularni?
- Sve to nastaje u produžetku utakmice, u nedoumici, traženju pravog rješenja... Za Plavi orkestar nikada nisam napisao ništa kada sam imao idealne uvjete, zašiljenu olovku, sobu s pogledom na zaljev, dobar hotel, uvijek bih profunkcionirao pritjeran uz zid, u nekom betonu, na vlaku...
Pa evo melodija za pjesmu "Ako su to bile samo laži" je prvo bila u molu pa sam je na probi s bendom prebacio u dur. S tekstom sam se mucio, a napisao sam ga na haubi Juga u jednoj automehanicarskoj radnji na periferiji Sarajeva. Cuo sam kako neki covjek iz druge prostorije govori "To su laži, Osmane... laži". Znaci, nema tu nekog dubokog promišljanja. To je samo pop muzika.
Je li vam bilo teško prilagoditi se novim uvjetima funkcioniranja nakon što se raspalo zajednicko tržište na kojem ste prodavali stotine tisuca ploca?
- Svjestan sam da je Orkestar možda jedan od posljednjih dinosaurusa u ovoj regiji. U vremenu gdje se sve raspada, rastace, simboli nekadašnjeg zajedništva nestaju - polako nestaje i svijet koji smo nekada poznavali. Primijetio sam tako da Orkestar kod ljudi izaziva neku iracionalnu stabilnost, kao "vidiš, oni su ostali zajedno, oni su ostali prijatelji". Tako da se sve to dešava, pretpostavljam, na podsvjesnom nivou.
Plavi orkestar je valjda neka benigna pojava - poput cevapa i sladoleda. S nama nemaju problem. Sve prolazi: padaju vlade, dešavaju se revolucije, a nešto, eto, i ostane. Ne utvaram si da cemo ostati u povijesti popularne glazbe niti me zanima mjesto u povijesti kulturne baštine - drago mi je da smo ostali u srcima ljudi. (Razgovarao Mladen RADIC)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU OD PETKA.