Povećanje cestarina, restrukturiranje cijelog cestarskog sektora i kredit Svjetske banke paket je odluka, koji bi trebao predstavljati konačno rješenje za nagomilane dugove hrvatskih državnih tvrtki HAC-a i ARZ-a u iznosu od 5,2 milijardi eura. Teret će jednim dijelom biti prebačen na leđa korisnika, prije svega građana Hrvatske i to kroz povećanje cestarine u dvije etape. Prva bi trebala nastupiti od 3. travnja kada će se provesti ujednačavanje cijena po kilometru između ARZ-a i HAC-a, što znači da bi za 5 posto cestarine bile povećane na svim dionicama HAC-a dok se u ARZ-u ništa ne bi mijenjalo. Za osobne automobile na autocesti Zagreb-Split cijena će biti povećana za 7 kuna (nova cijena 181 kuna), na autocesti Zagreb-Lipovac za 6 kuna (nova cijena 128 kuna), na autocesti Zagreb-Osijek za 6 kuna (nova cijena 122 kune), na autocesti Zagreb-Varaždin za 1 kunu (nova cijena 28 kuna), na autocesti Zagreb-Goričan za 2 kune (nova cijena 44 kune). Ta će odluka biti tek uvod za ono što slijedi ovog ljeta, a to je sezonsko poskupljenje cestarina za 10 posto na svim autocestama i to u razdoblju od 1. srpnja do 30. rujna. To sezonsko poskupljenje odnosit će se isključivo na osobne automobile i procjenjuje se da bi na godišnjoj razini prihodi od cestarine trebali porasti za oko 160 milijuna kuna. Ljetna tarifa za tri najvažnija prometna pravca tako bi trebala iznositi 77 kuna na autocesti Rijeka-zagreb, 199 kuna na autocesti Zagreb-Split, odnosno 141 kunu na autocesti Zagreb-Lipovac. Skuplja vožnja potrajat će tri mjeseca kada je na svim pravcima daleko najviše vozila zbog utjecaja turističke sezone, a nakon toga cijene će se vratiti na prijašnju razinu.
Manje djelatnika
Koliko bi točno trebao iznositi aranžman sa Svjetskom bankom još uvijek nije utvrđeno, ali je procjena da će iznos biti veći od 2 milijarde eura. Paralelno se planira provoditi i restrukturiranje cestarskih tvrtki, a prva promjena trebala bi biti spajanja ARZ-a i HAC-a u jednu tvrtku kako bi se smanjili troškovi i povećala učinkovitost. U tom segmentu bitno je očekivano smanjenje operativnih troškova održavanja cesta uz garantiranu razinu usluge, pa bi troškovi morali biti manji za najmanje 7 posto do kraja ove godine, 15 posto do kraja naredne godine, odnosno za 30 posto do kraja 2020. godine. Predviđa se i značajno smanjenje broja djelatnika, te bi samo do kraja ove godine iz sustava trebalo otići oko 120 radnika, a većinom je riječ o dokupu staža i poticajnim otpremninama. No u razdoblju do 2021. godine planira se nastavak ovog procesa, pa bi ukupno u HAC-u trebalo biti oko 700 radnih mjesta manje. Sve to dijelom je povezano i s planovima uvođenja potpuno automatiziranog elektroničkog sustava naplate cestarine, koji bi trebao biti u primjeni najkasnije 2020. godine, moguće je i ranije. Zadržat će se postojeća načela sustava naplate po prijeđenom kilometru, ali će se smanjivati broj blagajnika na naplati dok tek treba vidjeti hoće li automatizirani sustav smanjiti čekanja na naplatnim kućicama pogotovo tijekom ljetnog razdoblja. Ukupan dug cestarskih tvrtki iznosi oko 39 milijardi kuna, a ove godine dolazi na naplatu 7,6 milijardi kuna, što znači da bi u kratkom roku tijekom narednih nekoliko mjeseci moralo doći do realizacije novih kredita, kojima bi se refinancirale postojeće obveze. Najveći dio duga dolazi na naplatu u narednih pet godina, primjerice 2019. na naplatu dolazi oko 9 milijardi kuna. Sve navedene brojke već su dugo poznate i resorni ministar prometa Oleg Butković trebao bi biti ministar koji će dugoročno riješiti probleme prezaduženosti nastao u razdoblju intenzivne izgradnje niza autocesta u Hrvatskoj.
Beskonačni dugovi
Ta prezaduženost se nije ni morala dogoditi da je u Hrvatskoj postojao stručni konsenzus i realno održiv plan investicija u cestovnu infrastrukturu. Najveći dio dugova stvoren je u razdoblju dviju Sanaderovih vlada, perioda koji je upamćen po nizu velikih cestarskih afera, koje su danas nezasluženo zaboravljene u hrvatskoj javnosti, jer gotovo niti jedna nije dobila sudski epilog. Farbanje tunela, gradnja čvora Vučevica do rodnog sela Ive Sanadera, fijasko projekta Pelješkog mosta po kojem je bilo nemoguće most izgraditi, ali se uludo potrošilo 175 milijuna kuna, izmjena trase dionice Ravča-Ploče koja je projekt poskupjela 500 milijuna kuna, ugovori HAC-a za arheološka istraživanja trase autoceste vrijedni više od 400 milijuna kuna, gradnja zlatnih WC-a, prijelaz za životinje na dionici Dugopolje-Ravča koji je plaćen 19 milijuna kuna iako nikada nije izgrađen, nabavka signalnih stupića po desetak puta većoj cijeni od tržišne, preplaćeni bukobrani na riječkoj obilaznici, preskupo krčenje šume na trasi autocesta, gdje šume uopće nije bilo, potrošenih HAC-ovih 355 milijuna kuna za nabavku i održavanje informatičke opreme... Sve su to samo neke od poznatijih afera objavljenih u hrvatskim medijima u posljednjih desetak godina. Neslužbeno se procjenjuje da je iz sustava cestogradnje izvučeno više od 10 milijardi kuna, a svim navedenim aferama zajedničko je da gotovo niti jedna nije dobila sudski epilog, pa posljedično niti jedna lipa otuđenog novca nije ni mogla biti vraćena. I to je na kraju najvažniji razlog zbog kojeg od ljeta 2017. moramo plaćati veću cestarinu. Autoceste su dugo bile bankomat, a ceh će na kraju platiti korisnici, najviše od svih - građani Hrvatske. (Darko PAJIĆ)