"Ma ne pitajte me ništa. Ova država sa svojom papirologijom i birokracijom treba potonuti u kanalizaciju", viče čovjek u najboljim godinama dok, mašući papirima, istrčava iz zgrade pulskog Zavoda za zapošljavanje.
Zajapurio se, ljutit kao ris, šetaju ga zbog nekakvih papira amo-tamo, ali ipak zastaje nakon što ga bezobrazno zaskačemo s pitanjima. Pa ipak smo išli u isti razred, iako se, da me ubiješ, ne mogu sjetiti njegova imena, jer ipak to bijaše u stoljeću prošlom. A neće se ni slikati, onako razbarušen, niti mu je do novina i novinara.
Ostao je bez posla jer je proglašen tehnološkim viškom, i sada bi na birou trebao predati papire da bi ostvario pravo na naknadu za nezaposlene.
Ali, ne može on to bez da ga službenici ne vraćaju po nekoliko puta, evo jučer se treći dan za redom vraćao i opet nije dobro. I ne samo to, neće dobiti puni iznos naknade koji bi mu, da je u državi reda i discipline, morao pripasti, nego tek nekakav minimalac jer ga je gazda, pogađate, prijavio na minimalac od 3.200 kuna. Sve se, izgleda, u ovoj državi vrti oko minimuma i kreće se prema nuli. Moj školski drug ne vjeruje ni Evropi, gdje će nam biti još gore nego sada, a stanje je već sada katastrofalno.
Na oglasnoj ploči biroa, kao na tržnici, nema čega nema. Ima, recimo, podosta natječaja za učitelje u raznoraznim školama, no kome su namijenjeni ti natječaji? Je li riječ samo o zadovoljavanju zakonske forme jer se natječaj mora objaviti na Zavodu iako je radnik već pronađen ili se doista traži učitelj tog i tog predmeta?
Traže se i ekonomisti, zidari, žbukeri, tesari, prodavači osiguranja, arhitekt. Donedavno se tražio čak i pastir koji bi radio u okolici Medulina, jasno, uz probni rok od godinu dana, jer u svakom se poslu treba dokazati. Radni elan i pouzdanost prije svega traže se u državi u kojoj ništa više osim smrti nije pouzdano.
Nema više lagodnog rada cijeli radni vijek u jednoj fotelji. Iako smo oduvijek u Evropi i ne pamtimo da smo igdje drugdje bili, mi u Evropu tek ulazimo, a ondje nas čeka red, rad i disciplina. Ili za početak samo red i disciplina.
"U Puli možeš samo raditi u call-centru, jada nam se cura iz Pule koja je u Trstu diplomirala marketing. "Nema posla ni u Italiji, ali ako mi se pruži prilika, radije ću se zaposliti vani". Pitamo je što je s famoznim oglasima za top poslove u europskim institucijama. "To nisam ni gledala, radije bih u Italiju jer dobro govorim jezik", kaže.
"Za mlade u Hrvatskoj nema nikakve perspektive, ne možete očekivati da ćete išta postići u životu. U jednoj firmi radi sin ovoga, brat onoga…Svugdje je potrebna veza, a u Italiji je možda to malo manje izraženo nego ovdje, ipak ondje više gledaju na diplomu", kazala nam je ova 25-godišnjakinja. (Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU