Palača Vergottini, u središtu porečke starogradske jezgre, obložena je skelama jer se obnavlja krov. Palača je izgrađena početkom 19. stoljeća na parceli površine 1.392 četvorna metra, od kojih nešto više od tisuću kvadrata tlocrtno otpada na zgradu, a ukupna površina zgrade je približno 2.700 kvadrata.
Posla ima napretek, a investitor je ugostiteljski obrt Marin, vlasništvo porečkog poduzetnika Marka Gudeljevića. Palača je pod nadzorom pulskog Konzervatorskog odjela, a radove nadzire inženjer Dino Ružić.
Pročelnica Konzervatorskog odjela Lorella Limoncin Toth nam je izjavila da je obnova krova dobila zeleno svjetlo odjela i dodala da je vlasnik pokrenuo i radove u unutrašnjosti palače, ali da su ti radovi stopirani od inspekcije s obzirom na to da nisu obavljeni u skladu s kriterijima zaštite.
Poreč obiluje vrijednim palačama, dio nasljedstva nestalo je pod bombama saveznika u Drugom svjetskom ratu, a ono što je ostalo usrećuje arheologe, povjesničare umjetnosti i ljubitelje porečkih starina i tradicija, ali zadaje poprilične glavobolje političarima koji upravljaju gradom.
Novija povijest palače Vergottini je u tom kontekstu znakovita, svakako zanimljiva ne samo za Porečane, već i za širu istarsku javnost.
Dakle, sve je krenulo 2000. godine kada je poduzetnik Marko Gudeljević, nekadašnji gradski vijećnik s Nezavisne liste Naš Poreč, palaču kupio na natječaju koji je objavio Trgovački sud u Bjelovaru u stečajnom postupku poduzeća Slavonija iz Virovitice. Palača Vergottini poznata je i pod imenom virovitičko odmaralište. Na natječaj se javio i Grad Poreč (gradonačelnik je tada bio Josip Pino Maras) na temelju prava prvokupa. No, zbog sitne novčane razlike (govori se o nekih desetak tisuća tadašnjih maraka) odustao je od kupnje i prepustio palaču privatniku.
U arhivi našeg lista nalazimo podatak da je Gudeljević te godine, nakon što se Grad povukao, palaču kupio za nekih sedamsto tisuća njemačkih maraka.
Priča se nastavlja u siječnju 2007. godine kada se u medijima objavljuje vijest da Gudeljević namjerava prodati palaču, što on odlučno demantira. No, godinu dana kasnije, 18. siječnja 2008. godine Marko Gudeljević izjavljuje novinarima: "Istina je, prodao bih palaču ako se to pokaže kao dobar poslovni potez. Zainteresiranih ima i neki dan sam razgovarao s jednim ruskim državljaninom, ali činjenica je da su zainteresirani i Grad i Biskupija".
Poduzetnik uvlači u igru Grad i Biskupiju, pa slijedi odgovor gradonačelnika Edija Štifanića: "Naravno da je Grad zainteresiran za kupnju palače, ali ne po ovoj nerealnoj cijeni po kojoj je navodno nudi agencija".
Nerealna cijena je 6,5 milijuna eura. Dakle palača koju je 2.000 godine Gudeljević kupio za oko 400 tisuća eura, a Grad za sitnih sedam tisuća eura prepustio privatniku bez obzira na pravo prvokupa, osam godina kasnije na tržištu se nudi za šesnaest puta veću cijenu. (E. VELAN)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU