Bez imalo srama možemo konstatirati da je Pulau petak bila kulturno središte Hrvatske. U podne otvorenje 17. sajma knjige i navecer u INK-u hrvatska premijera predstave "Leksikon YU mitologije" redatelja Olivera Frljica i dramaturginje Jasne Žmak, koja je 16. rujna imala slovensku premijeru u Ljubljani.
Kada je negdje na razmedu stoljeca nastajao tekst buduceg "Leksikona YU mitologije", bio je to trenutak prepoznat od Dejana Kršica, tada urednika utjecajnog Arkzina, u kojem se svaki govor o Jugoslaviji, a to se posebno odnosilo na Hrvatsku, dogadao u kontekstu kolektivnog samozaborava, "konfiskacije pamcenja", kako je to u "Kulturi laži" ocijenila Dubravka Ugrešic.
Medutim, u proteklom desetljecu kulturni kapital bivše Jugoslavije prepoznali su tranzicijski menadžeri i publika pa je popularna ex YU kultura pronašla mjesto na tržištu. I tako pocetkom novog stoljeca zapocinje revival jugoslavenskih pop fenomena uz pratecu beskompromisnu medijsku eksploataciju. A baš tu negdje zapocinje i predstava koja se bavi identitetom, jezikom, fenomenom mita, fikcije, kolektivnim pamcenjem koje objedinjuje bivša država.
U pozadini neonskim svjetlom ispisana "Jugoslavija" kao ležerni mozaicni "kvizaški" pocetak sugerira da danas u kazalištu nema smisla govoriti o jugoslavenskoj pop kulturi s pozicije kolažnog nostalgicnog prisjecanja koje glumci govore na slovenskom, albanskom, hrvatskom i makedonskom, a sve se prikazuje titlovima na velikom platnu iza scene. Zato vec nakon uvoda, u prvom, i jednom od više autoreferencijalnih momenata u predstavi na scenu ulazi dramaturginja Žmak te simulirajuci kazališni work in progress s glumcima uvodi ideju "traca kao mita" poigravajuci se fikcijom i stvarnošcu.
To se zatim predocava na sceni i igra glumaca ostvaruje dva traca, o lezbijskoj vezi Milene Dravic i Sonje Savic te o Dinu Dvorniku kao izvanbracnom djetetu Bate Živojinovica. Glumci koji glume glumce uspijevaju se "pogubiti" na razinama izmišljenog i realnog, što kulminira prvim snažnim emotivnim momentom predstave - fikcionalnim pismom Diane Dvornik u kojemu je zgrožena ovakvim oskvrnucem sjecanja na supruga i sina.
Uz brojne glazbene citate takozvane bolje prošlosti, u live izvedbi odlicnog makedonskog benda Foltin, predstava skrece u trac, nagadanje o pravoj istini. Ta se dramatika zatim nastoji smiriti još jednim autoreferencijalnim pirandelovskim momentom u kojem Helena Minic kao "Helena Minic, glumica" govori o želji za ponovnim igranjem izmišljenih, napisanih uloga, dok ostali glumci jedan po jedan napuštaju scenu.
I onda se pojavljuje duh pokojnog albanskog glumca Bekima Fehmiua, koji je pocinio samoubojstvo, kao metafora samoubojstva Jugoslavije, ali i nenadoknadiv simbolicki gubitak nastao iz braka ne-Albanke s tom ikonom jugoslavenskog filma, Albancem. "Nosila sam naš brak kao orden normalnosti", reci ce "sve Branke Petric" u predstavi.
Neki dijelovi predstave odigravaju se na cetiri jugoslavenska jezika: slovenskom, makedonskom, albanskom i hrvatskom. To se usporedno igranje tek dijelom referira na suhu cinjenicu višejezicnosti u Jugoslaviji, a više gotovo do parodije dovodi politicku korektnost mita o bratstvu i jedinstvu i suživotu.
Takoder, otkriva i glumacke kvalitete multietnickog "jugoslavenskog ansambla" koji cine Makedonci, Albanci, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, a na sceni ih glume Miha Nemec, Katarina Stegnar, Joana Popovska, Bajrush Mjaku, Miša Obradovic, Ljuma Penov, izvrsna albanska glumica Gresa Pallska i Puljanka Helena Minic, koja je izvrsna u slovenskoj interpretaciji, te pokazuje sve zreliju glumu.
Efektnu scenografiju i oblikovanje svjetla potpisuje Borut Bucinel. Izvrsnu kostimografiju (poigravanje tipiziranim narodnim nošnjama popularnih lutkica iz tvornice 25. maj, ali sada su potpuno crne) potpisuje Sandra Dekanic, dok je producent predstave Damir Domitrovic.
- Naša predstava pokazuje kako se kreiraju mitovi. Ponovite li nešto dovoljno puta, to postaje istina. U ona prazna mjesta biografija poznatih licnosti iz kulturnog života Jugoslavije ubacili smo stvari koje nisu istinite, ali bi to mogle biti, rekao je redatelj Frljic te je dodao da je najvece bogatstvo to što je toliko ljudi iz svih tih država to radilo zajedno. (Piše Lara BAGAR; Snimio Saša MILJEVIC)