Poštovana, imam 32 godine i već nekoliko godina sam sretno udana. Obožavam svog supruga, kao i on mene. Već duže vrijeme želimo dijete, koje nikako ne dolazi. Bili smo na kontrolama i sve je u redu. U razgovoru s prijateljicama spomenule su mi da bi možda bilo dobro da se obratimo nekom psihologu za pomoć. Možete li mi pojasniti što nam psiholog može pomoći? Hvala unaprijed
Poštovana gospođo, drago mi je vidjeti takvo pitanje jer je zanimljivo široj publici. Naime, često mislimo da, ako želimo dijete, mora sve biti medicinski zdravo. Kada dođe trenutak da želite imati dijete, nije bitno samo tjelesno zdravlje, već i ono mentalno. Razmislite da li su svi "uvjeti" ispunjeni koje ste očekivali u vašem zajedničkom planiranju. Ima li nešto što tišti vas ili vašeg supruga? Otvoreni razgovor kod psihologa može pomoći da se sagleda cjelokupna situacija te pruži podrška, ako je to potrebno. Nemojte se bojati, jer razgovor sa stručnom osobom može uvijek doprinijeti općem dobrom stanju. Sretno!
Poštovana psihologinjo, imam sina od 23 godine koji je nakon višegodišnje veze prekinuo sa svojom djevojkom. Lijepo su se slagali i razumjeli, i ne znam točno gdje i zašto je puklo – a mislim da to nema ni veze. Otad je prošlo već nekoliko tjedana i on više nije isti. Zatvoren je, ne razgovara (a prije je to rado činio!), zaključava se u sobu i sluša glazbu. Popustio je na poslu, što me najviše brine. Ne izlazi s prijateljima, izolira se, ne odgovara na pozive i slično. Nerado odlazi na posao i uvijek je loše volje. Svjesna sam da je to izazvano i njegovom mladom dobi i da ljubav proživljava mnogo burnije nego što se to događa u zrelijim godinama. Tužna sam jer se osjećam bespomoćna, ne znam kako mu pomoći ili ga udobrovoljiti. Što je pravilno da napravim? Da ga pustim da mu prođe ljutnja i sve ili da se ponašam normalno? Da tražim da priča? Pokušala sam svašta, ali bojim se da ne posegne za nečim što bi još gore završilo. Pomozite, molim vas!
Poštovana, jasno mi je da se osjećate bespomoćno i ljuta ste sama na sebe što ne možete, kao majka, utjecati na njegovo raspoloženje i na njegu sreću. Roditelji uvijek žele da njihova djeca budu prihvaćena i voljena i vrlo je bolno kad se to ne događa. Vaš sin je mlad, i bol koju proživljava zbog kraja jedne višegodišnje veze je sasvim normalna. Navodite da su se slagali i ne znate koji je pravi razlog prekida veze. Ponekad kraj veze može izgledati kao kraj svijeta, ali i ta percepcija je dio privikavanja na život bez osobe koju je zavolio i s kojom je dijelio brojne trenutke i razumijevanje. Prirodno je da želite zaštiti svoje dijete od povrede i boli, no neke su boli nužne za rast i razvoj. Uobičajeno je da mladi svoje emocionalne reakcije više ne dijele toliko s roditeljima. Distanca je ponekad potrebna i nemojte je doživljavati osobno kao odbijanje. Ono što možete učiniti kao roditelj jest dati do znanja svom djetetu da razumijete da mu je teško te da ste tu ako želi ili osjeća potrebu razgovarati. Ako se to dogodi, poslušajte strpljivo bez savjetovanja ili pametovanja, budite podrška za daljnje razvijanje njegovog karaktera i života. Potičite ga, ali nemojte pretjerati, da postupno ponovno izlazi s prijateljima i pronađe neki novi hobi.
Prije svega, dajte mu vremena da elaborira svoju bol i tugu da bi mogao sretno krenuti dalje i sačuvati samo lijepe uspomene. Možemo očekivati da će se s vremenom vratiti uobičajenom ponašanju i životu. No, ako takve reakcije potraju duže vrijeme i utječu na njegovo opće stanje kao i na obavljanje svakodnevnih obaveza, možete se uvijek, u suradnji s vašim sinom, javiti psihologu za podršku i pomoć u razumijevanju svojih emocija i kako se nositi s njima. (Luana POLEIS)