Više od polovice gimnazijalaca u Hrvatskoj uzima privatne instrukcije iako su cak trecina njih odlikaši! Prema istraživanju o raširenosti privatnih instrukcija koje su upravo završili u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, izmedu 54 i 56 posto ucenika prvih dvaju razreda gimnazija pohada privatne instrukcije.
Privatne instrukcije sve su cešce i u osnovnoj školi, a postoje i slucajevi da na njih idu i ucenici nižih razreda. Zvuci nevjerojatno, ali privatni se satovi traže cak i za - tjelesni!
"Dijete mi uzima instrukcije iz tjelesnog, ona nije tjelesno hendikepirana, bavi se tenisom, ali su zahtjevi u školi tako postavljeni da ne uspijeva to savladati. Prvi susret sa srednjom školom joj je bio s ocjenama 1 i 2 iz tjelesnog, što je bilo jako nemotivirajuce. U osnovnoj je imala 5 iz tjelesnog. Ne misli biti sportaš i rekla bih da je normalna osoba."
Izjava je to majke srednjoškolke koja je zajedno s brojnim drugim roditeljima, ucenicima, nastavnicima, davateljima instrukcija, ravnateljima i predstavnicima nadležnih obrazovnih ustanova sudjelovala u ovom, trecem u nizu ciklusa istraživanja koji se bavi uzrocima raširenosti privatnih instrukcija i traženjem modela regulacije te pojave.
Matematika prednjaci
Instrukcije, koje se vecinom odvijaju u sivoj zoni ekonomije, u pravilu daju nastavnici (51 posto), zatim studenti (18 posto) i strucnjaci iz podrucja, primjerice inženjeri matematike ili fizike (17 posto), ali i sveucilišni profesori (osam posto). U manjoj mjeri privatnu poduku daju nastavnici iz iste škole u koju ide ucenik (5,5 posto), a neeticne pojave da nastavnik daje instrukcije vlastitim ucenicima gotovo da i nema - 0,5 posto.
Ucenici najcešce uzimaju instrukcije iz matematike, gotovo polovica gimnazijalaca, a slijede fizika, kemija i engleski jezik.
- Sustav obrazovanja u Hrvatskoj u mnogocemu nije prilagoden individualnim potrebama ucenika, posebice onima koji ne uspijevaju zadovoljiti minimalne obrazovne zahtjeve. Istovremeno, u mnoštvu sadržaja i cinjenicama opterecenih predmeta u obrazovnom sustavu ne postoji ni prostora ni vremena u kojem bi se razvijale radne navike, motivacija i strategija ucenja kod ucenika. Ishod svega su slabo motivirani daci koji ne znaju uciti u sustavu koji ne obraca pažnju na pojedinca. Paralelni obrazovni servis služi za otklanjanje navedenih sustavnih i osobnih nedostataka, kažu nam autori istraživanja Boris Jokic i Zrinka Ristic Dedic.
Instruktor na informacijama
"Nije istina da su djeca lijena! Moje dijete uci, i to mnogo. Djeca u njihovoj dobi imaju i neke druge potrebe, a oni samo uce. Moje dijete nigdje ne izlazi: samo škola – rucak – ucenje, i ako se prošeta po parku - njima se cijeli život svodi na školu, a ne bi trebao! Jesmo li došli do tog stadija da ih nabildamo gomilom nepotrebnih informacija ili treba izvuci iz djece ono najbolje, najkvalitetnije?. Program je pun klišeja koji oni moraju ispuniti i zato dolazi do velikog rascjepa", veli jedan roditelj u intervjuu koji je dao za ovo istraživanje.
Problem nije samo u nedostatku školskog sustava, vec i u negativnim stavovima ucenika koji vecinom kampanjski i neredovito uce, iskljucivo se pripremajuci za testove i provjere znanja.
"Djeca danas uopce ne pišu zadace, nemaju obicaj uciti, pogledati što su tog dana radili u školi. Osim kad se provjerava. Problem je što mi nemamo baš puno vremena, i ne možemo stalno provjeravati imaju li domace zadace. Stoga je važno ukljuciti roditelje, njih trebamo zamoliti za pomoc – da prate svoju djecu, provjeravaju im zadace, pomažu", izjavio je nastavnik koji je sudjelovao u istraživanju.
Veliki nedostatak hrvatskog obrazovnog sustava vidi se u nedostatku komunikacije izmedu nastavnika, ucenika i roditelja koji bi trebali suradivati.
"Onda imate bizarnu situaciju da meni na informacije dolazi ne roditelj, ne ucenik, vec privatni instruktor. Onda mu ja objašnjavam s cime mali ili mala ima problema i onda valjda on to s tim ucenikom ili ucenicom radi tijekom privatnih satova. Ludo", ispricala je jedna nastavnica.
Lijeni smo za ucenje pa idemo na instrukcije
Buduci da se istraživanje fokusiralo na ucenike gimnazija, odlucili
smo o instrukcijama porazgovarati sa srednjoškolcima iz jedne pulske strukovne
škole. Evo što su nam rekli ucenici Škole za turizam,
ugostiteljstvo i trgovinu.
Kristijan Pejakovic, prvi razred: Idem redovito na
instrukcije iz matematike i njemackog jezika. Na instrukcije sam prvi
puta krenuo u sedmom osnovne jer mi je bilo teško svladati ove predmete.
Pretežno smo sami krivi, a ne nastavnici, ne marimo dovoljno za ucenje,
dobijemo loše ocjene, pa onda moramo na instrukcije. Nastavit cu i
dalje ici na instrukcije jer mi pomažu, daju mi sigurnost. Ocjene su mi
se popravile, u osnovnoj sam dobivao jedinice iz ovih predmeta, a sada
najcešce trojke.
Alen Kozic, prvi razred: Ne idem na instrukcije iako iz nekih
predmeta ponekad dobijem loše ocjene. Niti jedan predmet mi ne
predstavlja problem, ali sam lijen pa ne želim uciti. Samo sam jednom
išao na instrukcije u osmom razredu, iz matematike naravno. Pomoglo mi
je, odmah sam popravio ocjenu, dobio sam cetvorku iz testa.
Duška Stankovic, treci razred: Što ce mi instrukcije kada nas je ostalo samo pet u razredu! Školujem se za konobara i zaista nemam potrebe za instrukcijama. Ništa ne ucim cijelu godinu, a onda par dana prije ispita sjednem i naucim. Želja mi je nastaviti školovanje, studirati. Ne znam hocu li za državnu maturu trebati na instrukcije, mislim da ne.
Andrea Livic, drugi razred: Prvi sam put ove godine morala na instrukcije, i to iz matematike. Na polugodištu je gotovo cijeli razred pao iz matematike, od 22 ucenika profesor je rušio nas 17! Popravila sam ocjenu, uzela sam 4-5 sati instrukcija od jedne profesorice koja radi na sveucilištu, koštalo me 70 kuna po satu, ali cijene variraju. Zasigurno cu morati ponovno na instrukcije, nastavnik u školi ne zna objasniti, ništa ga ne razumijemo. Iz njemackog jezika mi je pomagala sestricna, pa ne znam je li se to isto smatra instrukcijama.