Iako je u posljednje dvije godine na hrvatskoj javnoj sceni osnovano desetak političkih stranaka, inicirano nekoliko ozbiljnijih pokreta, te stvoreno pregršt "trećih puteva" i originalnih projekata, svjedoci smo da najviše povjerenja građana još uvijek dobivaju dvije najveće stranke, te nekoliko njihovih etabliranih partnera. SDP i HDZ, sa svojim strankama-partnerima dobivaju sedamdesetak posto glasova prema posljednjim istraživajima Cro Demoskopa, tako da "novacima" na sceni – među kojima su i nekadašnji lideri vodećih stranaka – preostaje tek znatno manji dio glasačkog povjerenja, uspiju li uopće doživjeti datum izbora.
Sve je očitiji trend propadanja novih političkih inicijativa – uobličenih u stranke i pokrete - i prije nego dođu u priliku izaći na izbore i proći inicijalni test pred biračima. Bez obzira što su mediji bili puna priča o pokretu s političkim ambicijama Željke Markić, o "trećem putu" Nikice Gabrića i Novom valu Ljube Jurčića, danas su oni na marginama politike. Iznimna popularnost OraH-a Mirele Holy rastopila se nakon što ih je prestigao Živi zid, koji se danas sve snažnije raspada u unutrašnjim sukobima. Samoproglašeni Istarski demokrati Damira Kajina (p)ostali su "one man show" stranka nepoznatog rejtinga, dok se pravaška stranka "Ante Starčević" preselila u anonimnost nakon što ju je napustila Ruža Tomašić.
"Trebamo znati da je dio tih stranaka i pokreta zapravo pripada onome što je u teoriji poznato kao "one issue movement", pokret nastao na jednom pitanju ili problemu", objašnjava analitičar Žarko Puhovski i dodaje: "Može se desiti da njihova aktualnost prestane prije nego što se izbori održe, odnosno da se njihova tema iscrpi između dva izborna razdoblja. Primjer za to je Željka Markić i njezin konzervativni pokret."
"Riječ je o oscilacijama na političkom tržištu," smatra politolog dr. Anđelko Milardović, koji drži da su "to su pokušaji demontaže etabliranog dvostranačja."
"Problem je što već dolazi do unutrašnje defragmentacije tih stranaka, što bi neke pokrete poput Živog zida moglo upropastiti. Zanimljiv je i slučaj Hrvatskih laburista, gdje je unutarnja dinamika načinila svoje. Otvorila se konfliktna linija između vodstva i članstva, te unutar samog vodstva, što nije rijetko u mladim strankama", analizira Milardović.
Na sceni su glasne nove inicijative. Bivši predsjednik Ivo Josipović upravo pokreće stranku lijevog centra "Naprijed Hrvatska", a svoj osobni projekt ima zagrebački gradonačelnik sa strankom "Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti".
"Josipovićeva i Bandićeva stranka nisu "one issue movement", ali kao političke stranke dosta ovise o organizaciji. Pitanje je hoće li imati dovoljno vremena da naprave stranačke organizacije na terenu. Drugo pitanje je kredibilnost. Milan Bandić je izašao iz zatvora, Ivo Josipović nedavno je izgubio izbore", upozorava analitičar dr. Žarko Puhovski.
Da osnivači i pokretači novih stranaka i pokreta "zaboravljaju" koliko je kvalitetna organizacija i stranačka mreža na terenu jamac izbornog uspjeha potvrđuje i dr. Milardović: "Izgleda da ljevičari poput Josipovića nisu čitali Lenjina i Lukača i njihove tekstove o organizacijskim pitanjima, te važnosti da se stvaraju mrežne stranačke organizacije na nekom prostoru."
Organizacijske probleme ima i Živi zid, upozorava dr. Puhovski, tvrdeći kako je "mnogo lakše izaći na predsjedničke izbore s jednim kandidatom, nego u deset izbornih jedinica imati izbornu listu s po 14 kandidata."
Nove regionalne i lokalne stranke, poput stranke Milana Bandića ili Istarskih demokrata Damira Kajina, na izborima bi mogle doživjeti da ih birači teško prepoznaju u srazu s velikim i poznatim strankama. "Bandić je u drugačijem problemu od ostalih čelnika novih stranaka", napominje politolog Davor Gjenero. "On ima problem split votinga, podijeljenog glasanja jer Zagrepčani na lokalnoj razini daju glas Bandiću, ali na nacionalnim izborima uglavnom glasaju za HDZ ili SDP." (Dubravko GRAKALIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU