Leopold Gojtanić zvani Poldo, najstariji stanovnik općine Gračišće, proslavio je protekle subote u obiteljskoj kući u Katunu Gračaskom svoj 95. rođendan. Tom su mu prilikom u posjetu s prigodnim darovima stigli općinski načelnik Ivan Mijandrušić i predsjednik Općinskog vijeća Marijan Brozan koji svake godine obilaze najstarije žitelje općine. Slavljenik Gojtanić, unatoč poznim godinama, dobrog je zdravlja, jedino u posljednje vrijeme nešto slabije čuje. Otkako mu je supruga Slavica umrla 29. lipnja 1996. živi sam, a o kućanstvu se brine susjeda Mirjana Brljafa.
Miner na Siciliji
Naš domaćin najviše voli pričati o svojim, uistinu neobičnim, doživljajima iz Drugog svjetskog rata, ali i kasnijem razdoblju kada je bio rukovoditelj brojnih istarskih tvrtki koje su se osnivale nakon rata - bio je direktor ciglane u Cerovlju, šef trgovine građevnog materijala u Pazinu, sekretar trgovačkog poduzeća Istracommerce, a radio je i u Tvornici cementa u Puli te na državnom dobru u Motovunu.
Poldo je rođen u Katunu Gračaskom, a nakon završene osnovne škole u obližnjem Lindaru, u Pazinu je za vrijeme talijanske okupacija završio srednju ekonomsku i srednju poljoprivrednu školu te se kraće vrijeme bavio zidarstvom. Zreli život je za Leopolda počeo 1940. godine ženidbom Slavice Šaine, kasnije učiteljice škole u Mandalenčićima. Već godinu dana kasnije regrutiran je u redovnu talijansku vojsku, a raspoređen na petomjesečnu inženjerijsku obuku za minera u Veroni.
- Izuči sam kako se čiste mine, kako se minira zgrade, kako se minira avione, pruge, brodove, sve ča treba minirat i onda san ša u Sićiliju 1942. Tamo san minira sve mostove, ali je koncem godine došlo naređenje da ne rušit mostove. Tako san onda ze škare pa san ša pošiškat sve žice i osigurače, upaljače skinut, tako da se ni rušilo mostove, prisjeća se Poldo.
Čisto gol i bos
Iduće godine uslijedilo je iskrcavanje Amerikanaca na Siciliju i tada je mladi Poldo, zajedno s "jedno hiljadu i pol talijanskih vojnika", postao američki ratni zarobljenik koje su brodovima deportirali u logore u Alžir.
- Ja san dobi odijelo, ali se nisan tija obuć. Čisto gol i bos, samo u crnim gaćicama, san hodi nekih 50 metara i onda me zaustavi jedan američki kapetan i me pita da kud iden. San reka da tražin jugoslavenski kamp, a on mi kaže da ga nema i pita me otkud san. San reka iz Istre. Onda mi je pruži ruku i me je poljubi i lipo po naše, domaće mi govori: "Moj otac i majka su iz Istre", sjeća se Poldo američkog zapovjednika koji mu je u idućem razdoblju provedenom u kampu bio poput oca.
Dobio je američku uniformu, a smješten je u dio kampa gdje su, kao vojnici savezničkih sila, bili smješteni Poljaci. Saznao je da u talijanskom logoru ima još Istrana, čak 88, pa se izborio da i njih presele u poljski logor. Nakon godina u talijanskoj vojsci i pet mjeseci Alžira zatražio je da ga vrate nazad u Jugoslaviju koja se tada stvarala. S malim britanskim vojnim zrakoplovom u ljeto 1943. prebačen je na slobodni partizanski teritorij u Topusko gdje je, kao iskusni inžinjerac, mladim minerima držao nastavu.
Po oslobođenju Karlovca bio je vojni referent zadužen za opskrbu oružjem i sekretar u štabu korpusa, a zatim je zatražio da ga vrate u Istru. U rodni Katun stiže nakon pet godina, krajem srpnja 1945., iznenadivši oca i majku koji su gotovo izgubili nadu da će se ikad vratiti (brat je skončao u njemačkom logoru). Saznao je tada da mu je supruga odvedena u zloglasni logor Dachau iz kojeg se uskoro vratila, ali narušena zdravlja, zbog čega nisu mogli imati djece, kaže Poldo.
Uvjereni antifašist
- Kad si živ ostao, sad si otpisan od vojske, slobodan si, javi se u komitet za službu, rekli su mu u komandi mjesta Pazin nakon što su pregledali sve dokumente koji su svjedočili o teškom ratnom putu. "Tamo je bi Điđi Lovrinić koji mi je reka da ću bit u predsjedništvu Kotarskog komiteta Komunističke partije Pazina", kaže Poldo koji je kasnije izabran za prvog predsjednika Mjesne zajednice Gračišće. "Treba verovat ono ča vidiš, a ne ono ča slušaš", poručuje mudro ovaj čovjek velikog životnog iskustva koji ni danas nije izgubio volju za druženjem, ni ideale iz mladosti - i dalje je uvjereni antifašist.
Vlasnik prve vozačke dozvole u kraju
Zanimljivo, Leopold je bio prvi vozač na području Gračišća s položenim vozačkim ispitom pa se tako prvi Gračašćinom vozio "topolinom" s tri brzine. Budući da je jedini imao vozilo, često je sumještanima bio nadomjestak za današnju Hitnu medicinsku pomoć. Svojedobno je bio pozvan na visoku poziciju u Ministarstvu poljoprivrede u Zagrebu, ali je to zbog obitelji odbio. Umirovljen je 1974., ali je do danas ostao politički aktivan u Udruzi antifašista Pazina, vrijedan poljoprivrednik na svom malom imanju gdje proizvodi vino te lovac s lovačkom dozvolom još od 1938. godine.
Vajka će ti stariji povidat stvari koje nisi zna
- Polda poznan otkad sam se rodi. Moja pokojna mama i Poldo bili su prvi zrmani, dakle, rodbinski smo vezani. Prihaja san ovamo mlika si zet dokle su imeli krave doma, jer dokle nisan poša u vojsku me pježalo bielo kafe s kruhom ujutro i uvečer, kaže načelnik Gračišća Ivan Mijandrušić. "Lipo je doć poli starejega čovika kad š njin moreš poćakulat kako da su se neke stvari dogodile čera, a vajka će ti stariji povidat neke stvari koje nisi zna", nastavlja Mijandrušić, otkrivši nam i da mu je gospodin Gojtanić u mladosti posudio novac da kupi svoj prvi automobil. (Anđelo DAGOSTIN)