Pisci su se kroz povijest, i drugdje i u nas, često znali grupirati oko zajedničkih ideja, interesa, ciljeva, književnih časopisa ili srodnosti umjetničkog izričaja. Najnoviji slučaj književničkog udruživanja radi nekakvih, makar i minimalnih, zajedničkih ciljeva bilježimo u Rijeci, gdje već pola godine djeluje književna skupina koja se prozvala "Pokojni".
Osim vrlo neobičnog imena, "Pokojne" karakterizira svojevrsna "kadrovska zaokruženost": ima ih osam (Alen Kapidžić, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Tea Tulić, Petra Čargonja, Zoran Krušvar, Moris Mateljan i Kristina Posilović), i nisu, bar zasad, otvoreni "omasovljavanju članstva".
Međutim, tih osmero autora, bar gledano izvana, više karakteriziraju različitosti nego sličnosti: različitih su dobi, različitog iskustva u pisanju i objavljivanju, neki su među njima pjesnici, neki prozaici, neki oboje. Nemaju manifest ni program rada, nemaju striktne publicističke i financijske ciljeve, u detaljima se čak i ne slažu kako i zašto zajedno djelovati. I upravo su zato zanimljivi.
Kako su nastali
Otprilike kako su (i bez suvišnih "zašto") nastali "Pokojni" saznajem od Alena Kapidžića, kojeg ostali smatraju utemeljiteljem i idejnim začetnikom, ili im se ne da preuzimati obveze koje bi iz tog statusa proistjecale.
Naime, na riječkom književnom festivalu KIČMA u travnju prošle godine zajedno su nastupili Žmirić, Krušvar, Krivac i Tulić, pa su ćaskajući nakon nastupa zaključili da im se ovakvo zajedničko nastupanje sviđa te da bi bilo lijepo kada bi mogli opet. Za otprilike mjesec dana Kapidžić ih je okupio na sastanku (nek' se zna i taj povijesni datum - 17. svibnja) na kojem je dogovoreno da će ubuduće zajedno djelovati, a svega tri dana kasnije otvara se blog "Pokojnih" (na adresi http://pokojni.blogspot.com/) kao njihov zajednički virtualni prozor u svijet. Ali i obrnuto: kao virtualni prozor okruženja u njihov literarni svijet.
Krajem lipnja "Pokojni" su prvi put javno nastupili kao skupina u sklopu Međunarodnog dana kratke priče u antikvarijatu Ex libris u Rijeci, a potom su bili su gosti Književnog svratišta u Ližnjanu i nastupili na književnoj večeri u Puli.
Blog "Pokojni" je u listopadu zabilježio oko 6.000 posjeta, a sveukupno je od otvaranja krajem svibnja do danas "natukao" preko 25.000 posjeta. I to je zasad sve, ne računajući naravno ono što svaki od njih upravo piše, a što će biti objavljeno ili premijerno javno čitano narednih tjedana ili mjeseci.
- Zašto ste se pridružili "Pokojnima", koji je vaš motiv?
Alen Kapidžić: Motivi su formirati književnu scenu čiji će doseg premašiti geografske granice grada Rijeke. Pomagati kolegicama i kolegama u njihovoj književnoj afirmaciji. Promovirati moju književnu produkciju kroz socijalne mreže (u širem smislu) kolegica i kolega. Za početak.
Zoran Žmirić: Dogodilo se da se u Rijeci u vrlo kratko vrijeme pojavio određeni broj ljudi koji su svojim pisanjem doživjeli percepciju šire zajednice i koji su za svoj rad dobili nekakva priznanja, što se činilo kao dobar povod za udruživanjem koje nas može odvesti bilo gdje; od poticanja scene do pomaganja mlađim kolegama u pokušaju afirmacije.
Enver Krivac: Dobro je društvo.
Tea Tulić: Zbog suučesništva u kreaciji, konstrukciji ili dekonstrukciji.
Petra Čargonja: Priključila sam se "Pokojnima" prije svega da dobijem mogućnost na dnevnoj bazi pratiti rad svojih kolega. Učinilo mi se vrlo poticajnim na taj način razmjenjivati iskustva i dobiti poneki koristan savjet.
Zoran Krušvar: Skupini "Pokojni" pristupio sam s jedne strane iz želje za boljom afirmacijom i promidžbom, a s druge iz potrebe za grupnom terapijom. To je ono kad se nas pet, šest, sedam skupi pa zajedno lamentiramo da nas ni približno dovoljno ne cijene, uvažavaju, a pogotovo plaćaju. Poslije nam bude malo lakše.
Moris Mateljan: Motiv je ispočetka bio samopromocija i druženje, ali kako grupa napreduje, sve je izraženije učenje iz međusobnih iskustava - i kreativnih i tehničkih. Gradimo jedni druge.
Kristina Posilović: Prvenstveno zbog druženja i virtualne komunikacije koja ponekad rezultira zajedničkim akcijama i nastupima. (Razgovarao Davor ŠIŠOVIĆ)
CIJELI RAZGOVOR U TISKANOM IZDANJU