Pulsko-labinski pjesnik, novinar i prevoditelj Daniel Nacinovic jedan je od najpoznatijih istarskih autora, koji je nedavno dobio i nagradu Hrvatskog slova za pjesništvo. Uz poeziju, publicistiku i prevodenje, kantautorskim radom bavi se kao dijelom književnog izraza.
Nagradeni ste za pjesništvo, a toj književnoj vrsti ne cvjetaju ruže. Je li Vaše zadovoljstvo tim vece, da su Vaši pjesnicki uraci prepoznati i uspješno valorizirani u tim teškim vremenima za poeziju?
- Nagraden sam za ciklus novih pjesama/songova "Tajna Veloga Jože" koji bi trebao biti dio mjuzikla ili scenske inkantacije na temu Nazorova Veloga Jože, ali u sasvim novoj storiji, a uklapaju se u koncept moje "Bajke o potonulim zvonima" (Fiaba delle campane sommerse).
Priznanje koje dodjeljuje Hrvatsko slovo iz Zagreba nosi ime književnika Dubravka Horvatica (1939.-2004.). Nagrada je signal da nešto od onoga što radiš biva zamijeceno, da se to ipak može uhvatiti na vjetru opcih užurbanosti. Umjetnik ne smije prezirati nagrade, ali niti za njima hlepiti.
Ono što je napisano ne bi ni smjelo biti vjecno zakljucano u ladici. U kategoriji pjesništva, dakle, prvu je nagradu dobio Miro Glavurtic, druga je pripala meni, a trecu je dobio Tomislav Kovacevic. Pocašcen sam sudioništvom medu ovim imenima.
Jedan ste od rijetkih autora koji je podjednako kvalitetno u stanju pisati poeziju religiozne tematike, postmodernisticke, višejezicnu, onu na tragovima Alda Palazzeschija te stihove za djecu. Koji je Vaš "pravi" poetski žanr, onaj poetski fluid koji oznacava Vaša razmišljanja na najbolji moguci nacin?
- Ni danas ne bih mogao naci boljih odrednica od one Puškinove: Širio sam lirom dobre osjecaje… To je pravi fluid, jer uz ostalo korigira autorsku narav. To je ultratransavangarda! Osobito danas kada su opca majmunisanja na visokoj cijeni.
Bježati, kažem, od kaosa, pa makar kroz poeziju! Kamo li srece kad bi tako nešto strujalo u svim mojim pjesmama! Što se postmodernizma ili nekog slicnog eksperimenta tice, ja sam, kao "zavicajac" ne marec baš za nekim pomodarstvom, dijakronijski sentiment izrazio cakavskim sonetnim vijencem "Libar od Vrimena" još krajem sedamdesetih pa 1984. u istoimenoj knjizi. U "Elohimu" sam iznio metafizicki uzlet kroz spojena ogledala.
Najnovije je virtualno oživljavanje antickog grada, tj. Pule, u zbirci "Uvojci Zlatnoga runa" gdje sam vjerojatno sažeo sve što znam i sve što o poetskoj sintaksi naslucujem. No, neovisno o stilistickim obilježjima – radi se ipak o registrima jednog te istog glazbala, zapravo tipa koncentracije. Citatelj nešto uzme, a nešto odbaci, a i to se u vremenu mijenja.
Koja je, po Vašem mišljenju, današnja uloga pjesnika unutar društva?
- Uz zrnce pretjerivanja: nikakva ili tu negdje. Ali ponekad se poetski impuls iskobelja i pokaže svoju živost tamo gdje mnoge druge "važne" stvari ishlape. Poezija, prava poezija, stanuje na marginama ljudskog društva i njegovih velikim dijelom umjetno nametnutih potreba. Dobrim je dijelom, vukuci sa sobom svoje surogate, tomu i sama kriva, ali o tom drugom zgodom. Medutim, u smislu suocavanja s antipoeticnom stvarnosti, poezija i umjetnost uopce imaju neslucene snage jer je u svojoj srži covjek transcendentalno bice.
Okolnosti, medutim, koje prate pjesništvo, odredeni "kulturni" klišeji pretvorili su ga u "manifestaciju". Kultura, tj. skup sociopolitickih trendova, klijentalizma i majmunisanja danas tek povremeno pomaže istinskoj umjetnosti. Autor se u tome nalazi kao loptica u fliperu. Individualno traži svoj put nadajuci se sretnim okolnostima. Ukoliko nešto ima svoju umjetnicku i ljudsku vrijednost, uvijek ce naci put izlaska jer se u Božjoj bašti uvijek nade plemeniti suputnik, cak i kada ga ne ocekuješ. (Razgovarala Vanesa BEGIC)
CIJELI INTERVJU PROCITAJTE U TISKANOM IZDANJU OD SRIJEDE.