Redateljica nagradivanih dokumentarnih filmova Biljana Cakic-Veselic svoj ce prvi dugometražni igrani film "Prevoditeljica", za koji joj je 2008. odobrena potpora Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), poceti snimati 10. veljace u Osijeku u produkciji Interfilma.
Redateljica i scenaristica (uz Lydiju Scheuermann Hodak i Branka Soemena) u središte price je stavila ženu, prevoditeljicu iz Osijeka koja na prvoj liniji fronte ceka svoga sina. Cakic-Veselic za naš list kaže da se film bavi ratom, ženskim problemima, temom zlostavljanja, a najviše junakinjama koje su usprkos svemu ipak uspjele.
Iako su pripreme za pocetak snimanja mogle biti dovršene još pocetkom prošle godine, ocito nije lako u ovom muškom poslu jednoj redateljici izgurati svoj igrani prvijenac. No, uporna kakva jest, Cakic-Veselic konacno je došla do trenutka kada ce pasti prva klapa.
Na celu njene filmske ekipe je sve agilnija i prodornija Ksenija Marinkovic, a uz nju tu su Nenad Cvetko, Hrvoje Perc, Vera Zima, Nenad Palecek Papageno, Goran Navojec, Sandra Loncaric, Vilim Matula, Sreten Mokrovic, Bojan Navojec, Božidarka Frajt, Mladen Vulic, Barbara Prpic i Aljoša Vuckovic. Direktor fotografije je Slobodan Trninic, scenograf Mario Ivezic, a kostimografkinja Željka Franulovic.
Biljanu Cakic-Veselic, dugogodišnju predavacicu u radionici Pulske filmske tvornice, s nestrpljenjem cekamo u Puli, možda vec na 58. festivalu. Ocito filmske ratne price na ovim prostorima tek pocinju dobivati pravu dimenziju, iako je jedna slicna "ženska domovinska prica" prerano zakoracila u hrvatsku kinematografiju još 1993. s Ojom Kodar u filmu "Vrijeme je za…?".
Glavna junakinja u "Prevoditeljici" je Vjera, koja živi u svojoj razrušenoj kuci na samoj liniji obrane Osijeka i radeci kao sudski tumac za njemacki jezik prikuplja novac za pancirni prsluk koji bi njenom sinu trebao spasiti život. K njoj dolaze razni ljudi, pricaju svoje životne price te traže od nje razlicite, ponekad neobicne usluge. Prica se dogada u jesen i zimu 1991., kada su se u Slavoniji vodile najžešce bitke.
Biljana Cakic-Veselic i sama je dijete Slavonije (Vinkovci, 1967.), a ujedno je na tim ratištima bila i kao ratna reporterka i snimateljica pa ima više no veliko iskustvo da cijelu pricu dovrši i kao žena i redateljica, što je vec dokazala u svom dokumentarcu "Decko kojem se žurilo", iz trilogije "Polja smrti", o redateljicinoj potrazi za bratom nestalim u ratu.
Film je dobio niz domacih i medunarodnih nagrada (Dubrovnik, Toronto, Stockholm…) te 2001. nagradu kriticara Oktavijan, a autorica državnu nagradu "Vladimir Nazor" za doprinos u kulturi i posebno priznanje publike za film desetljeca, kao i cast da predstavlja Hrvatsku u utrci za Oscara.
Nakon rata angažira se u pokretanju videoradionica u izbjeglickim kampovima, gdje radi s djecom i mladima. U to vrijeme režira i promotivne filmove za nevladine i humanitarne organizacije pa je snimila dvadesetak nagradivanih filmova od kojih je najpoznatiji "Prognano djetinjstvo", kao i izvan Hrvatske (austrijski dokumentarni omnibus "Across the border" o problemima zemalja koje ulaze u EU, koji je dobio dvije glavne nagrade na 42. festivalu u Leipzigu te je na festivalu nezavisnog filma Syracuse u New Yorku proglašen najboljim dokumentarcem i najboljim europskim filmom 2005.).
Posljednji njen rad je višegodišnje istraživanje 2007. u dokumentarno-igranom filmu "Zagorka" o Mariji Juric, velikoj hrvatskoj novinarki, književnici i aktivistici za ženska prava, zatajivanoj za života i poslije smrti, koji nekim cudom nije uvršten te godine u program Pule.
Možda i zbog te cinjenice ona se zadnjih godina posvetila borbi za vecu zastupljenost redateljica i ženskih tema u hrvatskom filmu, jer ih svih ovih godina gotovo nije bilo. U proteklih šezdeset godina igrani film u Hrvatskoj režirala je samo jedna žena, a ženskih likova bilo je malo, i to uglavnom u "plitkim" i ponižavajucim ulogama.