Da cete gledati nešto zaista dobro, za vecinu predstava možete osjetiti još dok ulazite u dvoranu i sjedate na svoje mjesto. Slucaj je to i s predstavom "Shut up, play!" japanske grupe The Original Tempo koja je pred mnogobrojnom publikom u svetvincentskom srednjovjekovnom kaštelu Grimani sinoc održana u sklopu 12. festivala plesa i neverbalnog kazališta.
Gledateljima su se na ulazu dijelili papiri na kojima je velikim slovima napisano "Play" i vec od tog trenutka pocela je zabavna vizualno-glazbena igra tijela, odnosno kako oni to sami vole kazati - eksperimentalna pop komedija.
Gosti iz Osake - odlicni Yuka Hyodo, Katsunori Takayama i Takumi Cotoba, odjeveni u žute kabanice, publiku odvode u svoj scenski laboratorij u kojem se poigravaju zvukovima (tijekom cijele predstave koriste se posebno osjetljivi mikrofoni koji hvataju i najmanje šumove), videom, bojom i sjenkama.
Rezultat njihovog rada je neobicna glazba koju proizvode uživo pred publikom, koja u jednom trenutku postaje njihovo glazbalo. Njihova opuštena scenska igra medu gledateljima stvara svojevrstan osjecaj slobode i dobru atmosferu uz salve smijeha.
Iako je predstava u potpunosti neverbalna, komunikacija s publikom je vrlo živa i svima razumljiva - gosti iz Japana koriste se unaprijed napisanim recenicama na hrvatskom jeziku. Na kraju parodiraju klišej o japanskim turistima te sve prisutne u publici nekoliko puta napadno fotografiraju s blicevima, naklone se i uz aplauze završe svoju igru.
Redatelj i autor projekta je Worry Kinoshita, koreografiju potpisuje Takumi Cotoba, a scenografiju Kiyotaka Yoshimitsu.
Festival je pak otvoren predstavom "Tras Tos" španjolske plesne družine Nats NusDansa na središnjem trgu. Gema Díaz, Joan Palau, Noemí Ventura i Emilio Gutiérrez, koji je ujedno i redatelj ovog djela, odjeveni u narancasta radnicka odijela na pomalo apsurdan nacin poigravaju se pitanjem jesmo li u današnjem modernom svijetu ljudi, strojevi ili životinje, ili smo ipak nekakva zastrašujuca kombinacija svega toga.
Ako to zaista i jesmo, plesaci pokušavaju ponuditi rješenje kako u takvim uvjetima postojati jedni uz druge. U tu svrhu koriste i scenu koju cine cetiri multifunkcionalne kutije, a koje se tijekom izvedbe nekoliko puta transformiraju.
Inace, radi se o tipicnim predstavnicima tzv. teatra objekta na koji je ove godine kroz nekoliko predstava stavljen festivalski akcent.
Redateljica Edna Orozco, producent i skladatelj Dean Bagar, inace Puljanin s berlinskom adresom, te odlicna plesacica Kolumbijka Juana Jiménez autorski su tim koji stoji iza performansa "Quia" održanog u lani otvorenom i novouredenom Art centru.
Uz pomoc pokreta i slike, autori se bave metafizickim odnosom tijela i uma poigravajuci se znanstvenofantasticnom mišlju o fizickom odvajanju mozga i transplantaciji u novo tijelo-stroj prikazan kao objekt koji na odredeno vrijeme biva domacin vlastita uma, duha i duše. Ili ipak ne.