Subota, stara škola u Pazu, 9.45. U dvorištu škole još se dimi sinocnja logorska vatra, na improviziranom pultu glazbena oprema sa sinocnjeg koncerta, muzika i dalje glasno svira, a dvadesetak mladih Pazinjana sjedi u svakom kutku koji nudi hladovinu od vec užarenog sunca i vruceg zraka bez daška vjetra da bi skupilo snagu za nastavak puta.
Predstavljamo se jednom mladicu koji nam je izašao u susret i tražimo "glavnog i odgovornog", 22-godišnjeg Rafaela Šurana koji je upravo u tom trenutku iz škole iznosio zadnje velike crne vrece smeca jer, kažu, ne smiješ zlorabiti gostoprimstvo i sve treba ostaviti uredno kako si i zatekao kada si došao.
Sve manje interes za pohod na Ucku
Buduci da je mlad, Rafael nije imao predodžbu o tome koliko godina se vec organiziraju ovakvi pohodi, no sjetio se da je današnji Eko-pohod na Ucku nastao na tekovinama nekad iznimno popularnog omladinskog marša na Ucku kada su jedan vikend u travnju stotine istarskih omladinaca iz svih gradova Istre pješacili do Ininog odmorišta na Ucki.
- Slušao sam prijatelje o tom pohodu, svi su oduševljeno govorili da im je bilo super i da to jednom moram probat pa sam na kraju i krenuo s njima, prvi put prije pet godina, a evo, ove godine sam jedan od organizatora. Eko-pohod na Ucku organizira inace Klub mladih Pazin i ide se svake godine, bez obzira na vremenske uvjete.
Ništa nas ne može omesti, ni kiša, ni tuca, kad zacrtamo datum, tada idemo. Tradicija ovakvog pješacenja je jako duga i bilo bi šteta da se ne nastavi jer je stvarno super, a poanta je izvuci ljude iz grada i dosadne svakodnevice i uživati u pješacenju i prirodi. Nažalost, malo je takvih ljudi, sve manje, uzdahnuo je Rafo klimajuci glavom.
Njihov pohod poceo je vec tradicionalno okupljanjem u petak ujutro ispred pazinskog Spomen doma, gdje im je procelnik grada Pazina predao zastavu. Zatim je u podne grupa od dvadesetak Pazinjana od 15 do 35 godina krenula laganim korakom prema Gologorici, precicama kroz šume, polja i preko brda.
Iako je nekoliko njih vec imalo iskustva s ovakvim pohodima, uspjeli su se jednom izgubiti, ali na kratko, kažu nam uz smijeh, što je samo dodatno pojacalo doživljaj avanture u prirodi. Zato, ali i zbog cešcih pauza, u Gogoloricu su stigli tek oko 15 sati, marendali i odmorili se, a zatim nastavili put Paza.
U trodnevnom pješacenju nisu se koristili nikakvim pomagalima za snalaženje osim svojim pamcenjem koje mora biti itekako dobro da bi se dvadesetak ljudi "po šumama i gorama" sigurno i u zadanom vremenu dovelo na cilj. Rute pješacenja zapravo se prenose s osobe na osobu pa je tako i Rafael zapamtio kuda treba voditi ovogodišnju grupu.
- Znaš što, u Istri ti je najbolje to što svi puti nekamo vode i kojim god putem da kreneš, uvijek ceš nekamo doc' i to je super. I kad misliš da si se izgubio, nabasat ceš na nekoga u polju tko ce ti pokazati put ili na neko selo ili stanciju. A priroda je sad tako nabujala da imaš osjecaj da si u nekoj prašumi.
Šteta što dugo nije bilo kiše pa su potoci i slapovi presušili, inace bi bilo još ljepše po putu. Paz nam je tradicionalno prvo prenocište. S obzirom na to da je mjesto na uzvisini, moram odati pocast mještanima što su izdržali jer je naša muzika cijelu noc treštala, rekao je 28-godišnji Matko Peroš (28). Naime, tu je vecer u taboru u Pazu održan koncert mladih pazinskih bendova, a zabava je trajala do kasno u noc.
U Pazu su prenocili u staroj školi u vrecama za spavanje, no znali su nociti i u šatorima kampirajuci u dvorištu škole godinama ranije kada ih je na pohod na Ucku išlo puno više.
Pazinjani s jedne, Buzecani s druge strane
Pješacenje bi uz nošenje ruksaka, vreca za spavanje i ostalih potrepština bilo daleko teže pa su organizirali prijatelje koji su im autima u dogovoreno vrijeme i mjesto dovozili hranu i pice. Tako su i u subotu ujutro oko 9.30, nakon za vecinu neprospavane noci prepune zabave, za tren oka slistili krofne koje im je dovezao glavni 32-godišnji kurir Dino Miletic. U 10 je bilo vrijeme da se krene dalje, preko Boljuncice do Bresta, njihova sljedeca prenocišta.
Pridružili smo im se na dijelu puta želeci okusiti pješacenje divljinom koja neiskusnom oku skriva stare utabane staze, a oni su nam objasnili zašto se ovaj pothvat sada zove Eko-pohod Ucka.
- Da ne budemo besposleni i da iskoristimo ovo kilometarsko pješacenje, usput fotografiramo smece i divlja odlagališta na koja nabasamo pa to objavimo na internetu. Ali moram priznati da je svake godine sve manje i manje materijala za slikati, što znaci da su ljudi ipak poceli razvijati svijest o potrebi ocuvanja prirode. Mislim, Istra je toliko lijepa, pogotovo za pješacenje, da je stvarno šteta da tu prekrasnu prirodu nagrdujemo bacanjem smeca u šume, kaže Rafael.
Ponekad su, nadovezao se Matko, nailazili na krupni otpad na najnevjerojatnijim mjestima do kojih se uopce ne može doci traktorom, a kamoli autom, pa se nisu mogli nacuditi otkud smece tu.
Buduci da su istog dana na pohod krenuli i Buzecani, nismo mogli a da se ne osvrnemo na tu cinjenicu. Rafael i Matko objasnili su nam da se klubovi mladih ta dva grada, pa i drugih, ne uspijevaju dogovoriti i uskladiti želje, zbog cega su odlucili slijediti svaki svoju stazu: Pazinjani do Bresta, a Buzecani do Brgudca, sa zajednickim ciljem na Ucki. Na Ucki su ih cekali autobusi koji su im olakšali kilometarski put kuci.
Mi smo pak nakon sat i pol hodanja što strmim i teškim, što ravnim putovima, udisanja cistog i mirisnog zraka, slušanja dogodovština s prošlih pohoda, napustili dobro raspoložene Pazinjane u mjestu Kuravcija odakle nas je ljubazni domacin jedine kuce u krugu od 500 metara odvezao natrag do našeg auta, u desetak kilometara udaljeni Paz.