Kao voda rijecke punk grupe Paraf kasnih 70-ih Valter Kocijancic pjevao je o svom gradu, miliciji ili pricao kako mu je život novi val. Nakon tri desetljeca vratio se s novim albumom "Apstinencija" na kojem ga kroz 11 pjesama prati grupa Mandrill, odnosno Les Mandrills.
I danas iz njega izlaze jednako kriticne pjesme kao i u vrijeme Parafa pa, ako je netko razocarano pomislio da su godine, uz koje ide i obitelj te 27 godina karijere profesora razredne nastave, smekšale Kocijancica, "Apstinencija" ce ga ugodno iznenaditi.
Zašto ste se nakon 30 godina odlucili vratiti u studio i prekinuti glazbenu apstinenciju?
- Uvijek je postojala nit, željica da nastavim dalje svirati, ali nije bilo vremena. U zadnje dvije, tri godine cesto sam bio pozivan kao gost na revival koncerte i, jednostavno, žar se zapalio i odlucio sam napraviti nešto pjesama. Neki poseban razlog nisam imao, ali sam osjecao da moram još nešto napraviti. To je oduvijek u meni, ali vrijeme i posao nisu dozvoljavali da se to ostvari.
Zašto se zapravo otišli iz Parafa?
- Pravog objašnjenja u stilu "Prekinuo sam zbog toga i toga" nema. Ja sam taj bend osnovao, napravili smo stvari koje smo napravili, snimili singl i prvi album. Tada sam bio mulac i nisam znao tko mi glavu nosi kada sam osnovao Paraf. Dao sam sve što sam mogao dati u tom trenutku. Poslije sam upisao faks, rastrgao se na više strana i nije bilo više vremena. To je jedan promil svega toga, a pravi je razlog da sam jednostavno došao do zasicenja u glavi i rekao sam: "Dosta, stop, nemam više što raditi u Parafima".
Što ste nekada više voljeli slušati - Sex Pistols ili Clash?
- Nisam nikoga slušao. Jer ste tada za doci do LP-a ili bilo kakve
muzike trebali cekati godinu, dvije. Svirao sam i punk i nisam ni cuo da
postoje Sex Pistols. Imao sam srecu da je moj otac bio autoprijevoznik i
razvozio stranu štampu, Bravo, Pop Foto ili Melody Maker pa sam ih imao
stvarno rijetku priliku prolistati i pogledati što se dogada na
muzickoj sceni. Po slikama sam shvatio kakva bi to mogla biti glazba.
Pistolse sam cuo tek nakon dvije godine postojanja Parafa i mase naših
koncerata. Njihov prvi album "Never Mind The Bollocks" donio je Canci,
bubnjar iz grupe Zadnji. Imao je kožnu jaknu, bio je za nas pojam jer je
to došlo baš iz zemlje odakle potice punk i tu smo se zapravo prvi put
sreli s tom glazbom. U ono doba nije bilo spotova i ono što si cuo, cuo
si; igrajuci se gluhog telefona, pogledao si koju sliku i to je bilo
sve. Normalno, kad imaš 15 ili 16 godina vjeruješ svemu i svacemu, a ti
su bendovi za tebe bogovi.
Tek prije 20 godina sam prvi put vidio spot
od Pistolsa i razocarao se koji je to fabrikat. Ostao sam razocaran.
Njegov svaki pokret, svaka gesta, svaki gajtan koji je imao oko vrata i
pojasa, sve je to toliko programirano, nestvarno. Njihov menadžer
Malcolm McLaren stvorio ih je da izvuce pare i to je to. Clash i drugi
bendovi su mi djelovali iskreniji, ali pazite, najgore mi je kada netko
danas kaže da Pistolsi nisu imali pojma o sviranju. Eeeee, stari moj,
znaju oni dobro mlatiti, samo ti nemaš pojma. Bili su dobro udarani po
ušima dok nisu svirali kako treba.
Je li vam itko rekao, s obzirom na vaše godine, nešto u stilu "stari, što se baviš time"?
- Direktno u lice nije nitko, ali ne vidim ni razloga da mi netko to kaže. Onaj tko se imalo kuži u glazbu, kada presluša album vidjet ce da je to napravljeno iz srca. Tu ništa nije peglano, ni fabricirano da to bude, na nekakvom ne znam kakvom, tehnickom nivou i da bi imalo ne znam kakvu produ. Vama prvome kažem da je album trebao biti i nabrijaniji, jaci iako vec jest jak, ali u glavi sam ga imao malo drukcijeg, no to su promili razlike.
Volim jake udare, shootove, da rif kada se svira bude mastan, da ga se drži, da šteka. Volim pjevne i jednostavne melodije, himnicne stvari i to sam prenio na CD. Imam još pet, šest pjesama koje su daleko bolje od ovih 11 na albumu. Nadam se da cu ih izdati kada me ponovo pukne u glavu.
Danas nije problem izdati plocu odnosno CD. Sjedneš, kažeš da hoceš izdati album, napraviš ga doma i izdaš. Ne želim to, nego želim klasiku, da bend ode u studio i odguli. Ovaj CD smo radili bez snimanja pojedinih instrumenata, nadosnimavanja, lijepljenja, žbukanja. Ovdje se osjeti živa svirka. Ako malo pojacate cak cete cuti i naš razgovor izmedu nekoliko pjesama. Meni to ima svoju draž.
Kako to da tekstove koje ste tako zdušno otpjevali niste napisali vi, nego Kristijan Coza?
- I 99 posto ljudi koji su slušali tekstove mislili su da sam ih ja napisao. Pustio sam mladim snagama da to rade. Galopiram u 51. godini i ne krecem se u krugu s ljudima koji imaju od 15 do 25 godina ali sve nas, imali 20, 30 ili 50 godina, prati ista stvar, a to je da nas uvijek varaju i lažu.
Jednostavno nisam bio u doticaju s nekim stvarima pa sam Cozi, vokalu Mandrilla, prepustio pisanje. Rekao sam mu da ce on iz svojeg kuta gledanja možda bolje opisati situaciju u ovoj truloj državi nego ja jer bih bio previše opak i ubojit. Ipak imam neko životno iskustvo i stalno prolazim neke probleme kao i svi mi.
Nekada ste bili nabrijani punker, a danas ste razocarani rocker?
- Danas je svaki covjek razocaran. Dovoljno je upaliti televiziju i pogledati neke dokumentarne emisije. Slabo vam dode. Ne treba tu puno mudrovati. Stanje u državi se u tjedan dana može riješiti tako da budemo svi zadovoljni. Ali mi smo narod koji treba gaziti i mlatiti jer vidim da smo svi zadovoljni kada je tako. To se osjeca.
Kada treba podržati neku peticiju ili slicno, svi bi sjedili kuci, cešali jaja i gledali kako ce to netko drugi riješiti. Nece, to moraš ti sam. Ti si jedinka ovog društva i onaj drugi je. Svi cinimo ovo društvo i ako nismo jedinstveni, nikad necemo napraviti ono što treba. A treba napraviti duboke, duboke promjene, samo što još nitko nije napravio plug kojim bi mogao zaorati toliku brazdu. (Razgovarao Mladen RADIC)
PROCITALI STE SKRACENU VERZIJU TEKSTA. OPŠIRNIJE O OVOJ TEMI CITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD SUBOTE.