- Kao bivši direktor TE Plomin 2, vi Enco Tireli, zagovarali ste izgradnju TE na ugljen, dok ste 2007. kao celnik istarskog HNS-a govorili o plinu kao energentu za TE Plomin 3. Zašto ste promijenili mišljenje?
- Kada se prije 30 godina zapocelo s pripremama za izgradnju TE Plomin 2, u Europi su se, zbog visokih cijena energenata i nedostupnosti plina, gradile termoelektrane na ugljen s odsumporavanjem i iskoristivošcu procesa oko 38 posto. Danas se u Europi planiraju nove termoelektrane iskljucivo na prirodni plin s tehnološkim procesima koji imaju iskoristivost oko 60 posto te zbog smanjenih emisija CO2 i dostupnosti plina po cijeni kao 1991. Termoelektrane na ugljen imaju najvece emisije CO2, pa se proizvedena elektricna energija nece moci u buducnosti prodati na europskom tržištu.
U EU-u ima niz primjera termoelektrana na ugljen koje se preureduju na nove tehnologije s pogonom na plin. Tako je u Italiji, a najnoviji primjeri su u Njemackoj - TE Irsching snage 1.000 megavata, koja je puštena u pogon 2011., i u Austriji - TE Toul snage 413 megavata, u koju je uloženo 350 milijuna eura. TE Plomin 3 na plin i s kombi-procesom koji bi imao vecim dijelom izvedenu infrastrukturu koštala bi realno 462 milijuna eura, a TE Plomin 3 na ugljen 979 milijuna.
- Tvrdite da je TE Plomin 3 promašen projekt i govorite da ce u 20 godina imati gubitak od gotovo nevjerojatnih 1,150 milijardi eura. Kako ste to izracunali?
- EU je 2008. objavio dokument pod nazivom Guide to Cost Benefit Analysis of Investment Projects u kojem se tocno definira prema kojim se kriterijima donosi odluka o gradnji svih energetskih i ostalih objekata. U "realnoj varijanti" moje analize prihvatljivosti izgradnje TE Plomin od 500 megavata - s inflacijom od 2,5 posto godišnje, pocetnom cijenom prodaje struje od 7,80 eurocenti po kilovatu, emisiji od 1,8 tona CO2 po toni goriva kada se radi o plinu, odnosno 2,2 tone CO2 kod ugljena, cijenom goriva od 0,29 eura po kubiku za plin i 115 eura za tonu ugljena, te nizom drugih pokazatelja - TE na ugljen bi u 20 godina imala gubitak od 1,147 milijardi eura, dok bi ona na plin bila na granici prihvatljivosti s minusom od 9,21 milijun eura.
- Osvrnuli ste se i na emisiju CO2 i direktivu EU-a po kojoj se od 1. sijecnja 2013. kupuju emisijske kvote CO2, odnosno placa naknada za emisiju po toni. Znaci li to i skuplju struju?
- Cijena otkupa kvota emisije CO2 je mjera odvracanja od ulaganja u objekte koji zagaduju okoliš. To znaci trošak u poslovanju, i netko ga mora platiti. Nedavna izjava predstavnika RWE-a na pitanje o rizicnosti TE Plomin 3 na ugljen daje pravi odgovor: "Rizican je kao samostalan projekt za bilo kojeg investitora osim za HEP jer on bi mogao bolje ublažiti rizike povezane s ugljikovim dioksidom u ukupnom portfelju elektrana." Dakle, HEP to može podnijeti jer gradani nemaju mogucnost izbora drugog dobavljaca.
- Voditelj projekta u HEP-u Alfredo Viškovic tvrdi da je cijena emisijskih kvota uracunata u studiju financijske isplativosti i da ce se dio novca od emisijskih kvota vracati za razvoj energetskih projekata. Vaš komentar?
- Svatko tko je imao uvid u njihovu studiju utjecaja na okoliš primijetio je da je upravo taj trošak usput spomenut i nije valoriziran prema cijenama koje se postižu na burzi. S obzirom na to da ce emisija CO2 kod nominalne proizvodnje biti oko 2,6 milijuna tona godišnje, radi se o godišnjim troškovima od oko 60 milijuna eura koje netko mora platiti. Placanje emisija CO2 je zapravo placanje dodatne trošarine koja se obracunava prema vrsti goriva i nacina izgaranja te kolicini emisije. Klasicna trošarina u cijeni goriva završava u proracunu države, a ova zbog emisije CO2 ima svoju namjenu u poticanju gradnje obnovljivih izvora energije i ne vraca se termoelektrani. (Razgovarala Selvina BENIC)
INTEGRALNI INTERVJU S ENCOM TIRELIJEM U TISKANOM IZDANJU