Ironizirajući u svom provokativnom, lucidnom rock teatru sve pa i rock formu, zezajući se s pozicije gradskog na račun prigradskog, malograđanskog, bježeći prije svega od neprijaznog slovenskog glazbenog miljea na jugoslavensku scenu sa srpsko-hrvatski tekstovima i poezijom punoj apsurda, slovenska kultna grupa Buldožer objavila je 1975. album "Pljuni istini u oči".
Četrdeset i dvije godine kasnije mlada slovenska filmska ekipa na čelu s redateljicom Varjom Močnik (Nord Cross Production) kreirala je o toj iznimno utjecajnoj ploči istoimeni 52-minutni dokumentarni film, koji je sinoć premijerno prikazan pulskoj publici, otvarajući time ovogodišnje izdanje Art & Music Festivala u dobro popunjenom Dnevnom boravku Rojca. Neupitno, Buldožer su te 1975., s jedinstvenom naslovnicom i slojevitim sadržajem, donijeli nešto bitno drugačije od tada prevladavajućih trendova na jugoslavenskoj popularnoj glazbenoj sceni.
- Tada smo se zajebavali, a danas moraš biti politički korektan, kaže u filmu frontmen Buldožera Marko Brecelj, koji je, u jednom od rijetkih arhivskih materijala u ovom dokumentarcu, nastupio kasnih 70-ih s osnivačem Buldožera Borisom Beleom i na Opatijskom festivalu s pjesmom "Rastemo", i koju je aranžirao renomirani slovenski skladatelj filmske glazbe i dirigent Bojan Adamič (napisao lajt motiv za film "Valter brani Sarajevo").
Objektivni manjak filmske arhive tih 70-ih nadoknađen je u filmu odličnom animacijom koja prati pjesme s debi ploče, a animatori su Jernej Žmitek, Jernej Lunder, Toni Mlakar, Aleš Berčič. Nakon dokumentarca o debi albumu Pankrta "Dolgcajt" (Igor Zupe, 2006) i ovog filma o debiju Buldožera, projekt "Glazba je umjetnost vremena" ('Glasba je časovna umetnost') bit će zaključen filmom o prvoj ploči Laibacha, koji je, kako je rečeno sinoć, u fazi montaže i bit će predstavljen iduće godine.
U filmu sudjeluju, osim članova Buldožera Marka Brecelja Borisa Belea, Boruta Činča, Andreja Veblea i Štefana Ježa, i Darko Štrajn, Aco Razbornik, Dečo Žgur, Petar Janjatovič, Momčilo Rajin, Jani Novak (Laibach), Jernej Dirnberk (mi2), Tadej Hruševar (Pepel in kri), Boris Vlastelica (Repetitor), Miha Ribarič (Prismojeni profesorji bluesa), Goran Šalamon (Demolition group) i mnogi drugi.
Problem iskrenih sugovornikovih superlativa bendu i albumu je u tome što zbog te inflacije veličanja odnosno predvidljivosti trpi film koji, usput, donosi ima samo jednu kratku benignu negativnu ocjenu benda s pozicije jednog slušatelja. Slično je to fenomenu, više mani memoara u kojima pisci (u ovom slučaju fanovi i skloni kritičari) nesvjesno potenciraju svoje doprinose, a preskaču vlastite neslavne epizode.
Doduše, producentica Viva Videnović priznala je u naknadnom razgovoru sa Svenom Semenčićem da prije filma baš i nije slušala Buldožer, dok je koscenaristica Barbara Kelbl imala svega dvije godine kad joj je u ruke, zaslugom strica, došla tada nova i, kako je rekla, malo ljepljiva ploča "Pljuni istini u oči".
Nasuprot dominantnom veličanju, rijetki su dijelovi briljantni u svojoj 'običnosti', kao kad legendarni tonski majstor Aco Razbornik priznaje u kratkoj izjavi da tada o produkciji nije imao pojma, kao ni Dražen Vrdoljak s kojim se ujedinio u tom poslu. "Bili smo dva budalaša", duhovito veli Razbornik.
Mimo ovog korektnog, u suštini dobrog filmskog dokumenta, ostat će najintrigantnije pitanje objektivne, univerzalne kvalitete njihove glazbe koja bi se poput njihove najslušanije "Žene i muškarci" iz 1980. trebale slušati i danas u cijeloj regiji), a koju su znali opisivati kao jugoslavenski odgovor na Franka Zappu.
Tadašnjim blagonaklonim suvremenicima, posebno fanovima, svakako će Buldožerova debi ploča ostati kolosalan album, dok bi nekim današnjim mlađim slušateljima (bez posebnog razumijevanja za tadašnji političko-kulturni kontekst kao ni za Buldožerov jedinstveni spoj mnogih glazbenih i kulturnih utjecaja od alternativnog rocka do popa i jazza) to mogao biti album s viškom intelektualizma i manjkom melodičnosti, izuzev možda A2 pjesme "Život, to je feferon".
U filmu se, među ostalim, saznaje da je bend dobio naziv po stihu suradnika ("Nekog moraš voljeti pa makar to bio buldožer"), dok je naslov albuma nastao prema zgodi fotografa. Na jednoj željezničkoj stanici neuspješno je šarmirao djevojku na peronu, pljunuo s boka i kazao: "Pljuni istini u oči". (Piše Zoran ANGELESKI)