Ministarstvo kulture RH donijelo je, na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara rješenje kojime se utvrđuje da tradicijska pučka igra "pljočkanje" ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra.
Kako piše u rješenju Ministarstva kulture, za kulturno dobro utvrđuje se sustav mjere zaštite u smislu osiguranja dostupnosti dobra javnosti, poticati prenošenje i njegovanje kulturnog dobra u izvornoj sredini, kao i poticati sudjelovanje pojedinaca, grupa i zajednica u prenošenju toga dobra, nastaviti s bilježenjem dobra te primjerenim dokumentiranjem u svim vidovima i načinima suvremenog bilježenja.
Pastirska igra
- Pljočkanje je stara pučka igra čiji korijeni prema dosadašnjim saznanjima sežu duboko u prošlost. Izvorno je to pastirska igra kojom su pastiri, uglavnom djeca, kratila vrijeme čuvajući stoku. Ime je dobila po glavnom rekvizitu – pljočki - plosnatom kamenu veličine dlana, debljine oko 2-4 cm. Uz pljočku potreban je i jedan kamen veličine šake zvan pljočkaš, bulin ili balin. Pljočke koje su se bacale nalazile bi se na licu mjesta gdje se igralo, a ako su ostale cijele, spremilo ih se uz putove za drugu igru. Kamen se oblikovao tako da bi ih klesali jedan o drugi dok ne bi dobili željeni oblik (tko je imao čekić, batić, klesao je njime), bitno je bilo samo da sve pljočke budu podjednake veličine, veli Mirjana Margitić iz Etnografskog muzeja Istre koja se bavi tom tematikom.
Ona naglašava da se pljočkalo na neoznačenom (neograđenom) prostoru na polju, kampanji, ili na putovima. Ova igra igrala se od proljeća do kasne jeseni, odnosno za vrijeme trajanja ispaše.
- Za igru su potrebna najmanje dva igrača, a može se igrati i u parovima. Pravila bi se odredila na osnovi broja igrača tj. ako su bila četvorica (uglavnom su pljočkali dječaci) igrali bi u paru. Pljočkanje je započinjalo tako da se igrom na prste (par – nepar) ili dogovorom odredilo tko će prvi bacati, hitati pljočke. Bulin se bacio na teren, a zatim se odredila udaljenost (podvuče se crta) s koje ga se gađalo. Ako su djeca bila manja, onda je to bilo pet do šest koraka, a za stariju sedam do osam koraka. Cilj igre je pljočku baciti što bliže bulinu i tako dobiti punat, bod. Potrebno je sakupiti onoliko bodova, punti, koliko je dogovoreno na početku igre. Pojedinac ili ekipa koja je to postigla dobila je partidu, veli Margitić.
Dva smjera razvoja
Tradicijsko pljočkanje po starinsko i dalje se igra na feštama povodom blagdana, kao npr. Bartulja u Žminju i Petrova u Sv. Petru u Šumi.
- Razvoj pljočkanja kroz Istarski pljočkarski savez odvija se u dva smjera: jedan je natjecateljski, odnosno turnirski, gdje se igra na označenom terenu sa sistemom bodovanja kroz turnire, a drugi smjer je očuvanje tradicijskog načina igre. Očekivali smo i trudili smo se da dobijemo tu zaštitu, nismo htjeli da se zaboravi kako je to nekada bilo, jako smo zadovoljni. Još nam je želja da nas uvrste u nomenklaturu sportova, jer pljočkanje još nije priznato kao sport, ali malo po malo dolazimo u okvire koje smo zamislili, veli predsjednik Istarskog pljočkarskog saveza Armando Fabijančić. (V. BEGIĆ)