Danas pocinje javna rasprava o studiji utjecaja na okoliš offshore terminala za ponovno uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina u Tršcanskom zaljevu koja traje do 15. listopada.
Javno izlaganje održat ce se 23. rujna u 12 sati u umaškoj gradskoj vijecnici. Koordinator javne rasprave je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uredenja i graditeljstva u suradnji sa županijskim odjelom za održivi razvoj.
U holu sjedišta Županije u Puli (Flanaticka 29) bit ce za vrijeme trajanja javne rasprave izložen sažetak za javnost na hrvatskom i talijanskom jeziku koji se može naci i na web-stranici Županije.
Tako se konacno i Hrvatska ukljucuje u javnu raspravu o investiciji koja vec godinama nailazi na kritike i neodobravanje, posebno u slovenskoj javnosti uz aktivno ukljucivanje predstavnika države. U našoj je zemlji uglavnom vladala šutnja uz iznimku ekoloških udruga poput Zelene Istre, koja djeluje i u sklopu medunarodne mreže Adraitic Greenet sa slovenskim i talijanskom ekolozima.
Studija je izradena još 2006., ali je zbog pritisaka javnosti nadopunjavana podacima sve do kraja 2009. Terminal ce se nalaziti oko 22 kilometra zapadno od Trsta na morskoj dubini od oko 22 metra.
Planiran je godišnji kapacitet od osam milijardi prostornih metara, s tim da bi se prirodni plin uplinjavao na temperaturi od -162 stupnja Celzija, cime bi mu se smanjivao volumen i do 600 puta te zatim isporucivao talijanskoj mreži metanovoda.
Investitor je tvrtka Terminal Alpi Adriatico iz grupacije E.ON, jednog od vodecih svjetskih energetskih operatera, a pocetak gradnje je bio planiran još 2007. godine.
Terminal bi se gradio od armiranog betona i sastojao bi se od morskog terminala (za pristajanje tankera, skladištenje plina u dva spremnika kapaciteta od po 160 tisuca prostornih metara i ponovno uplinjavanje) i plinovoda (podmorski dio od 13,7 kilometara do obale i 19 kilometara kopnenog) do prikljucka na nacionalni plinovod.
U meduvremenu je mijenjana lokacija zbog sigurnosti plovidbe (oko šest kilometara jugozapadno od prethodne) tako da bi bio udaljen dva kilometra i od slovenskih i od hrvatskih voda (ako bi referentna vrijednost bila crta sredine za utvrdivanje granice), dok bi minimalno 600 metara bila udaljenost postrojenja od granice talijanskih teritorijalnih voda. Tvrdi se da je to najpovoljnija lokacija izabrana uzimajuci u obzir zaštitu okoliša i tehnicke faktore.
Procjenjuje se da bi gradnja terminala trajala oko tri godine, a cjevovoda oko sedam mjeseci. Na gradnji bi bilo angažirano 150 osoba (od kojih 50 na plinovodu), dok bi terminal imao 50-ak zaposlenih. Predviden je, ovisno o kapacitetu, dolazak na terminal od 75 do maksimalno 170 brodova, s tim da ce to najvjerojatnije biti 85 brodova kapaciteta 140 tisuca prostornih metara i tvrdi se da bi zbog toga došlo do zanemarivih emisija onecišcenja.
Emisije iz terminala su ispuštanja iz dimovoda dvije turbine (treca je za hitne slucajeve) za proizvodnju struje snage 16 megavata i iz potopljenih isparivaca s izgaranjem (oni se planiraju koristiti 30-ak dana godišnje, a ostalo vrijeme druge vrste isparivaca) te piše da je simulacijom utvrdeno da ne bi došlo do prekoracenja granicnih vrijednosti emisija ugljicnog oksida (CO) i dušicnih oksida NOx.
U separatoru zauljenih voda godišnje bi se obradivalo 1.400 tona, a masni bi talog bio zbrinut kao otpad. U more bi se godišnje ispustilo 17.500 tona procesne vode (zbrinjavanje promjenom pH), 19.500 tona sanitarne vode (nakon procišcavanja na biološkom uredaju) i voda iz isparivaca, i to maksimalno 3.800 kubika po satu (kontrolirala bi se koncentracija Cl2). Smatra se da ispuštanje tih voda u more "nema znacajan utjecaj na kakvocu okolnog mora".
Kod rada terminala u more ce se ispuštati hladne i klorirane vode iz postupka ponovnog uplinjavanja cija ce temperatura biti maksimalno pet stupnjeva Celzija niža od temperature povucene vode. Da se ublaži utjecaj, vode ce se ispuštati blizu morskog dna nekoliko stotina metara od terminala i koristiti difuzor vertikalno usmjerenih sapnica.