Treba li u Hrvatskoj - ne bi li vec u iducih desetak godina izašla iz krize i stvorila novu, izvozno uspješnu ekonomiju - gotovo prepoloviti place u državnom, javnom i privatnom sektoru, ciniti to umjerenije i postupno, na dulji (manje uspješan) rok ili pak za pocetak bar zamrznuti place u državnom i javnom sektoru?
O tim se kljucnim izazovima vec najavljenog rujanskoga rebalansa državnog proracuna u Hrvatskoj mora otvoriti široka rasprava, ne bi li se na temelju Vladina priznanja da su sve vladajuce ekipe unazad više od 15 godina vodile upropaštavajucu privatizacijsku i makroekonomsku politiku došlo do socijalnog konsenzusa, nužnog za bolne rezove u državnoj potrošnji (ne samo u politici placa) te za radikalan zaokret prema reindustrijalizaciji i razvoju snažne izvozne ekonomije.
Osobni su dohoci unazad devet godina u Hrvatskoj povecani za više od 40 posto, ali pretežno na racun uvoza i kreditnog napuhavanja domace potrošnje, a ne zbog tigrastog povecanja domace proizvodnje, inovativnosti i izvoza. Zato i najnovija usporedna slika visine placa u Hrvatskoj i susjednim zemljama prikazuje ovdašnju ekonomiju kao znatno uspješniju od svih balkanskih zemalja pa cak i od europske Madarske ili gotovo uz bok Sloveniji, donedavno najstabilnijoj i najuspješnijoj ekonomskoj prici iz "druge" Europe.
Bolni rezovi
Ali, dok su i place - a ne samo enormne tajkunske, menadžerske i mafijaške zarade - crpile svoju poletnost uglavnom na uvozu, trgovini, zaduživanju i rasprodaji državne imovine, Hrvatska je potonula u gospodarsku depresiju i visoku vanjsku zaduženost, iz kojih kao da više nitko ne vidi izlaz na rok kraci od iducih 15 godina (koliko je i trajalo donedavno razdoblje ovdašnjeg kapitalistickog preporoda i stvaranja nove mešetarske elite).
Zasad se kljucna rješenja uredne otplate sve vecih obroka inozemnih i domacih zajmova svode na otkaze (u srpnju je oko 50.000 zaposlenih manje nego što ih je bilo u istom mjesecu lani) i na nova zaduživanja u zemlji i inozemstvu, ali je BDP i dalje u slobodnom padu te ce u prvom polugodištu (kad se saberu podaci) biti najvjerojatnije cak osam posto manji nego u istom razdoblju prije dvije godine.
Place u državnom i javnom sektoru kljucne su stavke u državnom proracunu i u državnoj potrošnji: znacajniji rebalans državnog proracuna teško je zamisliti i u najraskošnijoj mašti bez znacajnijeg (jednokratnog ili u više manjih "obroka") smanjivanja placa.
Prizemljenje javnog sektora
Privatni sektor je unazad dvije godine zatvorio više od 40.000 stalnih radnih mjesta, ali uz to i prosjecne place smanjio za više od pet posto. Alternativa nužnom smanjivanju mase državnih i javnih placa za najmanje deset posto može biti i u mješavini, u kojoj ce uz pocetno zamrzavanje placa ici smanjivanje broja zaposlenih za najmanje pet posto, ali ubrzo i smanjivanje placa svim "preživjelima" za pocetnih pet posto.
Prije ili kasnije to ce za sobom povuci i ponovno smanjivanje mirovina, od kojih bi vecina mogla biti u iznosima ispod egzistencijalnog minimuma.
U konacnici, ne bi li smanjivanje placa bilo široko prihvatljivo (jer alternativa je vrlo bliski bankrot poduljeg niza gospodarskih i socijalnih adresa, tada i bez placa), nužno je sankcioniranje u kriminalu stecenih privatnih bogatstava, ravnomjernije rasporedivanje tereta krize na rad i na kapital te neovisno djelovanje Državnog inspektorata i Porezne uprave, barem u najkrupnijim slucajevima ugrožavanja državne imovine, javnog dobra i izbjegavanja poreznih obveza.