Tamara Obrovac i Mario Bencic u subotu su se u oštariji Poli Ferlina dotakli niza tema, medu kojima tehnikama pjevanja, kulturološkim posljedicama instant glazbenih showova i razlicitim žanrovima i etnickim principima u glazbi. U dvosatnom programu Grill Peace Uniteda okupljena je publika bila tiha i s guštom je upijala svaku štoriju ove svestrane istarske kantautorice.
"Bilo je to davno, išla sam u osnovnu školu i na radiju je pjevala Ana Štefok. Ne znam kako se zvala ta pjesma, ali sam zapamtila stihove "pjevala bih cijele noci". E sad, ja je nisan baš dobro kapila, pa mi se ucinilo da ide drugacije "Je**la bi cijele noci". (smijeh). Kad god bi ta pjesma bila na radiju, ja bih slušala i gledala druge da li i oni cuju to što ja cujen… Vracala sam se iz škole i zapjevala sam i samo su mi suze potekle. To mi je prvi moment u sjecanju da sam poželjela biti pjevacica", odgovorila je kroz smijeh Obrovac na jedno od niza Bencicevih pitanja.
Uz razgovore o nagradama BBC World Musica, razgovor je lagano prešao na jazz za kojeg je Obrovac ustvrdila da mu fali novih inputa, odnosno da vec neko vrijeme nažalost pati od staticnosti.
"Kod pjevaca je izuzetno bitan i mentalni moment, nismo mi kao instrumenti da imamo botun kojeg samo treba pritisnuti. Ti danas imaš takvu tehnologiju da ako otpjevaš sve u nekakvom drhtavom tonu (što je i demonstrirala zvuceci kao "tovar koji reve" op. a.), tehnicar to malo popravi i na kraju zvuciš super (što je opet uspješno demonstrirala op. a.)", kazala je Obrovac, nadodavši da ukoliko glazbenik želi biti kvalitetan i priznat, treba imati zanatski i kulturološki okvir, koji ce mu osigurati potporu koju zaslužuje.
Glazbeni intermezzo priredile su dvije mlade dame - gitaristica Marlena te pjevacica i klavijaturistica Bojana, koje su prvi puta nastupile u javnosti. Predstavivši svoje vokalne i sviracke sposobnosti skladbama poput "Nothing Compares to You" i odlicne izvedbe "Me and Bobby McGee" djevojke su se ubrzo riješile pocetne treme te od okupljenih posjetitelja izmamile glasan aplauz.