Posljednjih se godina i u našoj zemlji sve više radi na deinstitucionalizaciji osoba s intelektualnim i psihičkim teškoćama, budući da je takva praksa u drugim zemljama tijekom zadnjih 30, 40 godina pokazala da je proces rehabilitacije takvih osoba i njihova samostalnog uključivanja u svakodnevni život moguć. Tako je i Pula prije otprilike godinu dana dobila Dnevni boravak za osobe s mentalnim oštećenjem na adresi Veli Jože 22 koji je danas svim zainteresiranim osobama otvorio svoja vrata. U istom je prostoru, u organizaciji Doma za odrasle osobe Vila Maria, ujedno održan i okrugli stol na temu "Unaprjeđenje mentalnog zdravlja u zajednici - izazovi i mogućnosti".
Što kad nas ne bude?
U diskusiji na ovu temu sudjelovali su voditelj odjela psihijatrije Ivica Šain, v.d. ravnateljice Centra za socijalnu skrb Sandra Milošević, glavna sestra pulske ispostave Doma zdravlja Đej Vitasović, ravnateljica Doma za odrasle osobe Vila Maria Vesna Sperath, te patronažne sestre i roditelji osoba s mentalnim poteškoćama.
- Danas smo se ovdje okupili da bi razmijenili naša iskustva i kroz konstruktivnu diskusiju došli do zaključaka što možemo još bolje napraviti, kako međusobno bolje povezati određene službe koje su uključene u rad s osobama s mentalnim poteškoćama, kako biti učinkovitiji u našem svakodnevnom radu, jer sigurno ima prostora za napredovanje, a to nam je cilj. Osim toga, ovaj Dnevni boravak radi već 15 mjeseci, a znamo da mnogi još nisu čuli za njega, pa bi nam bilo drago da što više osoba dozna za ovakvu mogućnost, jer znamo da ima dosta potrebe za ovakvom vrstom boravka, rekla je ravnateljica Vile Marije Vesna Sperath.
U raspravi se pokazalo da postoji mnoštvo dobrih ideja koje bi trebalo provesti u praksi, a svima je zajednički cilj podignuti zdravlje i sposobnost samostalnog funkcioniranja u svakodnevnom životu na zadovoljstvo samih korisnika Dnevnog boravka, ali i njihovih obitelji. S druge strane, sve roditelje djece s mentalnim poteškoćama pritišće isto pitanje: što će biti s njihovom djecom kada oni više ne budu mogli brinuti o njima? Sudionici ovog okruglog stola istaknuli su da su upravo ovakvi Dnevni boravci mjesta na kojima bi se korisnici trebali dovoljno osposobiti za samostalni život ili pak suživot u nekoj od stambenih zajednica. Iako bi to osamostaljivanje osoba s mentalnim i psihičkim poteškoćama trebalo započeti već u obitelji, na diskusiji se moglo čuti kako roditelji takvu djecu nerijetko drže pod staklenim zvonom ne omogućavajući im da rade samostalno čak ni najosnovnije stvari poput odijevanja, hranjenja, kuhanja ili pospremanja.
Dnevni boravak u blizini Uljanikovog stadiona može primiti 20 osoba koje tamo mogu boraviti od ponedjeljka do petka od 7 do 15, odnosno do 17 sati. Princip rada u boravku najjednostavnije bi se mogao opisati kao dječji vrtić, budući da korisnici ovdje imaju razne radionice, potiču se da samostalno obavljaju neke svakodnevne radnje, da se međusobno druže, ali i pospremaju za sobom. Mnogi od njih, doznajemo, kada su tek stigli u Dnevni boravak nisu sami znali piti, a nakon nekog vremena već se samostalno snalaze u kuhinji pri pripremi nekih najjednostavnijih jela.
Ispraviti naopako
- Roditelji često previše zaštićuju svoju djecu čak i kad su ona već odrasla, vjerujući da oni ne mogu obavljati dosta radnji, ili jer si sami nameću grižnju savjesti. No, to ne bi trebalo uopće biti tako, u što se uvjeri većina naših korisnika, koji kada dođu ovdje ponekad i otkriju neke svoje talente za koje nisu ni znali da ih posjeduju. Po meni je to onaj najljepši balans u odnosu na bolest s kojom moraju živjeti, kada odjednom bez problema rade neke stvari za koje ni sami nisu vjerovali da su sposobni, istaknula je Sperath.
Nažalost, mnogi još uvijek ne znaju za ovakvu mogućnost koja im se pruža u gradu i još uvijek se najveći pritisak osjeća na traženju smještaja u Domu za odrasle osobe Vila Maria ili u nekoj drugoj ustanovi, za što ne bi smjelo biti potrebe, osim u nekim iznimnim slučajevima, istaknuto je na Okruglom stolu.
- Bilo bi najbolje rješenje da korisnici niti ne dođu do odjela psihijatrije, osim u nekim iznimnim slučajevima, no to se ipak događa. Na sreću, zadnjih se godina smanjuje broj ležajeva na psihijatriji, a povećava broj stolica u dnevnim bolnicama i ostalim institucijama. Smatram, a to je i znanstveno dokazano, da nije dobro da se bolesnici odvajaju od obitelji i budu smješteni daleko od njih, kao što se to dosad radilo pa su nam pacijenti završavali na Rabu, u Vrapču, i ostalim ustanovama. Dapače, trebalo bi biti više ovakvih mjesta kao što je Dnevni boravak gdje bi se oni mogli rehabilitirati i osposobiti za normalan život. Kod nas je, nažalost, piramida pomoći ovakvim korisnicima naopako postavljena. Ne može se jednu osobu smjestiti u neku bolnicu, proglasiti ju nesposobnom i oduzeti joj poslovnu sposobnost, a onda ju nakon niza godina pustiti u stambenu zajednicu i učiti je doslovno sve ispočetka. Vrijeme je da se stvari poslože prema nekom logičnom i, na kraju krajeva, dokazano uspješnom slijedu, istaknuo je dr. Šain. (Patricija SOFTIĆ)