Zahvaljujući lanjskoj velikoj kulturnoj i filmskoj suradnji Francuske i Hrvatske to se druženje nastavilo i na 60. Puli, gdje je Francuska posebno zastupljena većim brojem naslova.
Pitanje je u kojoj mjeri i na koji način. Jer, ako ćemo suditi po onome što smo vidjeli u prva dva dana, i nema se baš čime pohvaliti. U kinu Valli smo vidjeli dva kratka igrana filma – "Plavi vlak" i "Vrijeme ljubavi" (uz belgijski "Poljubi me nježno" i irski "Isprana ljubav"), upoznali i neke od autora i zapravo se nema što izdvojiti ni po čemu zapamtiti.
Osim, naravno, onog trendovskog koje je preplavilo film i da se svatko mora odrediti po pitanju istospolnih veza. Usporedim li ih s onim našim filmovima s Dana hrvatskoga filma u Zagrebu, a vidjet će se i u Puli dio toga, ne čudi me što naši filmovi osvajaju prestižne nagrade na raznim festivalima. Daleko su inovativniji, suvremeniji, pa čak i u onom žanrovskom i filmskom smislu.
Malo akcije ipak se dogodilo na Kaštelu zahvaljujući Talijanu Micheleu Placidu koji je režirao francusko-belgijski krimić "Stražar", držeći se očito bogatog iskustva sa snimanja svoje TV uspješnice "Hobotnica". Placida smo već ranije upoznali na Kaštelu kroz nekoliko filmova, a u ovoj kombinaciji s Francuzom Danielom Auteuilom kao policajcem Mateom i uz specijalca Kaminskog (Mathieu Kassovitz) sve je podsjećalo na one dobre dana francuskog lova na kriminalce i pljačkaše iz vremena Delona i Belmonda.
Ipak, previše je sve bilo televizično, baš kao da smo nedjeljnu večer proveli ispred malih ekrana sa Stevenom Seagalom i lovili nevaljalce.
Na neki način taj dojam je još više pojačalo britansko "Žrtveno janje" Charlesa Sturridgea, za koji je veliki dio publike mislio da zapravo gleda hit TV seriju "Downton Abbey", ili neku sličnu uspješnicu BBC-a, pogotovo kada se ispred nas raširio velebni dvorac, uštogljeni batler i vozač, kao i neizostavna Eileen Atkins.
Ništa se loše ne može reći za ovakvo britansko podgrijavanje imperija, dapače, a možda je jedan od razloga zašto svake godine na Kaštelu gledamo britanski kraljevski dvor i kostimiranu povijest i ta predodžba da se Europa mijenja, a otok i dalje vozi po svojoj strani. No, ako ćemo gledati isključivo s ove filmske strane onda smo "Žrtveno janje" dobili u novom pakovanju, nakon što je već snimljena ova priča 1959. po noveli Daphne du Maurier iz ’57. sa sir Alecom Guinnessom i Bette Davis, pa nije loše uspoređivati (ako se tko još sjeća) dva rukopisa istog teksta. (piše M. ĆURIĆ)