Za sada je program na Kaštelu više u znaku ljetnog kina nego onog pravog festivalskog nadmetanja, u kojemu su filmovi odabrani da po nekoj svojoj inerciji drže natjecateljski duh. U izboru od svega pomalo teško se držati nekog uporišta, pa nam zapravo preostaje samo da sjedimo u oazi Kaštela i gledamo ponuđeno, a poklonu se ne gleda u zube.
Dakle, Francuska i dalje vodi, a Francois Ozon u dvije večeri ispričao nam je dvije maloljetničke priče s različitim porukama. Držim da je najvrjednije u oba filma, "U kući", kao i u "Mlada i lijepa" (o njemu ste već imali prilike čitati s ovogodišnjeg Cannesa), što Ozon ne moralizira, već ironizira neko stanje društva u kojemu se nalazimo.
Dok je odlika filma "U kući" nevjerojatan scenarij (izgleda mi da ćemo ove godine pamtiti samo scenarije) o srednjoškolcu (Fabrice Luchini) koji kroz svoju školsku zadaću hvata u mrežu profesora francuskog (Ernst Umhauer) i njegovu suprugu galeristicu (Kristin Scott Thomas), ali i svojim spisateljskim talentom i maštom otvara mnoga vrata i domove u stvarnosti nedostupne - što i jest u neku ruku poslanje pisanja i stvaranja novih svjetova – "Mlada i lijepa" je pak obijesna vršnjakinja koja ne zna od dosade što bi pa se prodaje i podaje.
Koliko su odgovori važni u životu podučila nas je Nizozemka Antoinette Buemer u svom filmu ceste "Jacki" koji se iz europske sigurnosti i uštogljenosti prenio u američku divljinu u kojoj dvije sestre blizanke (Carice von Houten i Jelka von Houten) tragaju za Maternicom, kako zovu ono nešto što bi trebalo značiti Majku (Holly Hunter). Koliko god se Nizozemska činila najliberalnijom i najtolerantnijom na sve vrste poroka, od prostitucije i crvenih izloga, preko trave u kafićima i istospolnih veza, znakovito je da baš otuda dolazi svojevrsna ironija na društvo u kojemu je sve dozvoljeno, ako još nije zabranjeno. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU OD SRIJEDE